postavka je majka svih grešaka, kao što sam kasnije naučio.
Stvari su se odigrale svojim tokom, a moj odlazak u Jamu je bio
kraj života kakvog sam poznavao. Lejla je bila samo vesnik promena.
Jama je od davnina poznata, mada niko nije bio siguran
čemu je nekada služila. Bila je to najveća zgrada u okolini, na
dva puta po deset spratova, sva od betona, kamenih stepenica i
slepih prozora iz kojih je džigljalo žbunje. Okružena ritovima i
močvarom, a puna ko zna kakvih strahota, Jama je za sve nas
mlađe u Sto i jedan bila košmar, i to onaj pravi, opipljivi. Mnogi
su se tamo zaputili, samo da svoje postojanje nastave kroz večni
kontinuitet, ali nikako i svojom individualnom manifestacijom.
Materijalna ljuštura je uglavnom ostajala negde u tami, da je
hrskaju svakakve spodobe.
Sve sam to znao dok sam se šunjao kroz vodu do kolena,
znojeći se ispod filtracione maske. Lejline zlokobne reči mi nisu
davale mira. Ni kada sam kročio na prljavo stepenište, i zagazio
u mračne hodnike tek mestimično išarane sunčevim svetlom,
upozorenje me nije napustilo. U memli, dok su mi muve zujale
oko glave, čuo sam šapat – mesto je ozračeno.
Neću grešiti dušu. Da li me je Lejla toliko omela da sam dozvolio sebi grešku? Da li me je njeno neprikladno korišćenje
zabranjenih rečeničnih konstrukcija toliko uzbudilo? Ne sećam
se, ali ne verujem. Lako je stradati u Jami, kao što je to Lejla lepo
primetila.
Nisam stigao dalje od par soba na drugom spratu kada sam
ih video. Žderače. Samo na trenutak, iza razvaljenog okvira
vrata, potom su trkom nestali. U jednoj ruci gajgerov brojač, u
drugoj puška, smotao sam se, zbunio, i pojurio za njima. „A
veštice i vrače, i gulove i korenja žderače, i ljudsku zverad i đavole, valjano je sa zemljom satrti“ kaže sura 13:1001. Takve stvari
nisu prioritet u odnosu na gorivo i baterije i panele, ali nije bilo
Argus Books Online Magazine # 15
50