bezbedno dokle god oni vršljaju naokolo. Pojurio sam , s namerom da ih prvo eliminišem, pa potom da nastavim potragu.
Glupost je to bila, ali ni prva ni poslednja u mom životu.
Glupost koju sam, pak, skupo platio i valjda se tako opravdao.
Pred sobom opravdao, dakako, za Sto i jedan sam bio, i samo
sam i mogao biti propala investicija, neznatni odliv biomase.
Nema opravdanja pred Sto i jedan za neposlušnost, kao ni za
beskorisnost.
Nisam umro, mada sam se kasnije kajao zbog toga. Evo kako
je bilo – brzo sam izgubio žderače u lavirintu hodnika, oni su,
uostalom, Jamu poznavali mnogo bolje nego ja, a u brzo sam i
samoga sebe izgubio. U mraku, u sobama ispunjenih kršom i
lomom, u hodnicima gde rupe bez dna zjape u zidovima, lutao
sam, čini mi se, danima. Kad sam na kraju prilegao, nešto me
je napalo.
Nisu to bili žderači, oni bar liče na nas, ljude Stojedan. Nije
to bio ni divlji pas, ni štakor, ni đavolja mačka, ni varan iz kanalizacije, ništa iz radioaktivne menažerije na koje nas opominju
sure. Samo znam da je imalo mrtve oči, telo od zglavaka i hitina,
ralje kukca, kao i ravnodušnu svirepost kakvu nikada pre nisam
video. Ščepalo me je za nogu s takvom silinom, da sam u trenutku shvatio da je besmisleno opirati se. Ali, valjda jesam; čitav
događaj je ostao u nekom mutnom i košmarnom sledu slika za
čiju verodostojnost ne mogu svedočiti. Znam samo da sam se,
krvav i polumrtav, umazan blatom, bez opreme, oružja i plena,
dovukao do vrata grada, da bespomoćno grebem po dverima.
Nikada nisam saznao šta mi je nogu odgrizlo.
Bilo kako bilo, nisam napustio materijalnu ljušturu i prepustio se bezvremenom zagrljaju Sto i jedan. Nije mi bilo dozvoljeno. U životu zajednice treba težiti idealnom broju, a to se ne
može postići ako skauti prečesto napuštaju individualne forme.
Patrljak noge mi je zalečen, groznica utišana čajevima i lekoArgus Books Online Magazine # 15
51