gulove ubijamo, kada nas ne diraju? Zašto potomke pravimo
samo kada Sto i jedan tako naredi? Pitajte, pitajte, pitajte... Često
je Lejla zbog takvog ponašanja provodila svoje dane dole u rupi.
Ali da ovako besramno odbaci sure i ogrne se plaštom individualnosti? To se i pred najvoljenijima od voljenih retko činilo.
Odlučeno je da se Lejla disciplinski smesti u rupu na par
dana strahovite samoće. Ja sam dobio pohvalu, tapšanje po leđima i uputstvo do Jame. Međutim, ostao sam pod utiskom neprijatnog događaja. Utoliko neprijatnijeg što sam negde duboko
verovao da je Lejla bila u pravu. Svi su to znali. Jama jeste ozračena.
U ta davna vremena nije bilo ni jedne druge zajednice nalik
na Sto i jedan. Naša ograda, sastavljena od cementa i napabirčenog kamena, s krivim i trošnim palisadama, čuvala je poslednju iskru reda i civilizacije na ovome svetu. Sve iza je bilo prepušteno žderačima i ozračenim beštijama, korovu i paprati,
džungli polegloj po betonskom lešu staroga sveta. „Sto i jedan
je poslednja luča ljudskosti pod zverobraznim svodom“, kažu
sure, i mi smo verovali.
Uprkos svemu, to nije značilo da možemo mirno spavati u
utešnom gnezdu zajedništva i sura, da ne moramo napustiti
ograde, ne bi li iz paklene tarapane što nas okružuje pribavili
resurse. Znalo se kako – ženski aspekt bere plodove, stara se o
grlima, cedi kaktuse, poznaje tajna znanja o mehanizmu električnog generatora i lovi manju zverad; muški aspekt lovi divljač,
ubija gulove, seje polja i po potrebi odlazi u stare gradove, da
dobavi naftu i gorivo, baterije i solarne ploče. Takav je bio red,
i mada sam se užasavao odlaska u Jamu, nikada nisam pomislio
da se pobunim protiv zadatka što mi ga je Totem poverio. Pobuna je, uostalom, reč nepoznata u surama.
Šta bi bilo da jesam? Da li bi se sve brže odigralo? Ili bi i
mene bacili u rupu? Pretpostavljam da ovo drugo. Mada, pretArgus Books Online Magazine # 15
49