pištolj za pojas, uspravio se i otišao
prema parkiranom autu. Minut kasnije
Raša je video kako se kolima odve-zao
prema Bitincu.
Raša nije znao šta da radi, oklevao je.
Znao je da mu je dužnost da pozove
miliciju i hitnu pomoć, ako uopšte ima
koristi od toga. Ušao je u kuću. Iz sobe se
pojavi Duša, bunovna, očigledno se tek
probudila.
„Je l' se oprasila?“, upita.
„Jeste, šes' komada. Što se toga tiče,
sve je u redu.“
„A ko je to puc'o?“
Raši ovo pitanje dođe skoro smešno
posle svega što je video.
„Serdar ubio Radomira“, odgovori
suvo.
„Namrtvo?“ upita Duša.
„Kuku, Rašo, pa što ne zoveš miliciju?“
„Nema više milicije, ženo, sad je to
policija“, odreže Raša.
„Pa to, zovi, je l' znaš broj?“
„Eno ti svi važni brojevi na zidu pored
telefona, krupno ispisani“, reče Raša.
„Pa zovi odma'!“ uzviknu Duša.
„Nema potrebe, sad više niko ne mož'
da mu pomogne“, reče Raša, ali ipak
priđe telefonu i podiže slušalicu.
Dok je bio u pola pokreta začuše se
policijske zavijajuće sirene i plavi stojadin
se zaustavi na raskrsnici. Ra ša spusti
slušalicu.
„Daj mi kišobran, idem da se
prijavim“, reče.
„Kukuuuu“, zakuka Duša, „zašta da se
prijaviš crni čoveče?“
„Za svedoka, ženo, sve sam video“,
reče Raša, uze kišobran i izađe na vrata.
„Tako izgleda“, reče Raša. „Eno ga leži
kod Žokine velike kapije.“
Argus Books Online Magazine #14
88