grkljana dva-tri puta mrdnula. Zatim
spusti čašu na astal, pa sleže ramenima.
„Izvini, komšo, moram d' idem“, reče
izvinjavajući se.
„Eto šta si mi napravio“, reče Serdar.
„Sad moram sam da popijem dva litra
vina.“
„Ništa strašno za tolikog čoveka“, reče
Raša. „A i nisu više dva, pola smo već
popili. Osim toga, sa' ćeš da večeraš, pa
ćeš lakše d' izguraš. Aj' prijatno.“
S obzirom da je Gara bila prveskinja,
Raša je strahovao da ne bude teškoća
tokom prašenja. Srećom, sa malim
zastojima, sve je prošlo u najboljem redu.
Oprasila je svega šest prasića, ali su bili
krupni, dugački. Raša je smatrao da je
šest prasića sasvim dovoljno za
prveskinju. Sledeći put će, možda biti
osam, ali deset ili dvanaest su zaista
previše. Ili trinaest, pa nema sisu, moraš
da ga 'raniš na cuclu. Šest je odlično, biće
krupni kad ih odluči od sise.
Kad je izašao iz obora, zapljusnu ga
nalet kiše i on steže pelerinu. Sve vreme,
dok se Gara prasila, čuo je tutanj groma i
praskove munja. Sad je požurio u kuću.
Na doksatu je zastao, skinuo opakliju,
okačio je na klin i pogledao na raskrsnicu.
Fala Bogu, nije nestala struja, pomislio je.
Na Stevinu malu kapiju izlazio je
Serdar. Moglo je biti oko jedan, pola dva
iza ponoći. Serdar je imao pelerinu sa
kapuljačom, nije se plašio kiše. Merdža
mu je bio parkiran malo dalje u sokaku,
na Mićinom ulazu u dvorište, na mostiću
preko šanca. Tamo nikom nije smetao,
Mića nije imao nikakva vozila, a sinovi su
mu bili u inostranstvu.
„Jesam ja tebi rek'o da neću više da te
vidim ovde?“, prolomi se glas kao prasak
groma i rascepi noćnu tišinu.
Serdar se uplašeno osvrte. Odozdo, iz
centra sela, nailazio je Radomir. „Sa' će
da bude rke krke“, pomisli Raša i zauze
Argus Books Online Magazine #14
položaj da gleda. Nije mu ni na kraj
pameti bilo da se umeša. Radomir je bio
iste vesine kao Serdar, ali širi u
ramenima, snažniji i sigurno u boljoj
kondiciji od Serdara koji poslednjih
godina nije izlazio iz auta, a Radomir je
svaki dan radio najteže poslove.
„Tutiću“, reče Serdar, „očekivao sam
da ćeš me ovde čekati i spremio sam ovu
igračku. Zato ne prilazi.“
Zavuče ruku ispod pelerine, izvuče
pištolj i ubaci metak u cev. Raša je čuo
kad je škljocnulo.
Radomira to nije nimalo pokolebalo,
prilazio mu je i dalje. „Nemaš ti muda za
to“, rekao mu je. Bio je naspram Žokine
kapije, na nekoliko koraka od Serdara kad
je odjeknuo prvi pucanj.
Radomir se zaljuljao i teturajući
zakoračio unazad prema kapiji. Raširio je
ruke i uhvatio se za gornju ivicu kapije.
Kao Isus na krstu, pomislio je Raša.
„Jebaću ti mater za ovo“, procedio je
Radomir kroz stisnute zube dok mu je
krvava pena izlazila na usta. Raša je to
lepo mogao da vidi jer je ulična sijalica
bila odmah iznad njega.
Serdar očito više nije mogao da se
zaustavi. Odjeknulo je još pet pucnjeva
pre nego što je Radomir počeo da klizi niz
kapiju ostavljajući na njoj krvav trag.
Ruke su mu se otkačile od kapije i on se
sručio na zemlju, sedeći oslonjen na
kapiju, zatim se prevalo na stranu.
Raša je stajao skamenjen. Bio je
svestan da je upravo video ubistvo, ali se
nije usuđivao da išta kaže. Znao je da ga
Serdar ne vidi jer doksat nije bio
osvetljen, a Serdar je bio tačno ispod
sijalice koja je bacala svetlost pravo na
njegovo bledo lice stisnutih usana i
ubilačkog pogleda.
Sad je video da Serdar prilazi
Radomiru, savio se i pipao mu žile na
vratu levom rukom, desnom je zatakao
87