pravo u Cerje jer je tako obećao Mari,
Stevinoj ženi, sa kojom je bio u ljubavnoj
vezi već nekoliko godina. Svi Cerjani su
mislili da su se on i Radomir zbog nje
zavadili i da se mrze zato što je Radomir
nekad bio u vezi sa njom. Možda je ona
bila u vezi sa Radomirom nekada, ali
Serdaru nije bilo ni na kraj pameti da mrzi
muškarce koji su nekada bili u vezi sa
njegovom ženom ili ljubavnicom.
„Dobro veče, komšija“, začu poznati
glas.
Raša, Marin sused, smeštao se za
susedni sto nasuprot njemu.
„Zdravo, Rašo“, pozdravi ga Serdar.
„Dođi sedi sa mnom, ionako sam sâm.“
„Vidim da si se osamio pa, reko', da ti
ne smetam.“
„Ne smetaš ništa, dođi sedi ovde, ako
si za vino.“
„Nisam za ništa, ali popiću malo“,
prihvati Raša. „Mido, daj još jednu čašu.“
Raša pređe za Serdarov sto.
„Pa, što si se osamio?“
„Nema razloga, samo sam malo
umoran i gladan, 'oću da večeram.“
„Pa ja kažem da ti ne smetam“, reče
Raša i pođe da ustane.
„Rek'o sam ti da ne smetaš, 'oćeš i ti
nešto da prezalogajiš?“
„Fala“, reče Raša, „znaš da mi seljaci
rano večeravamo, ja sam to već uradio.“
„Šta, 'oćeš da kažeš da ja nisam
seljak?“ začudi se Serdar.
„Pa i nisi više pravi seljak, družiš se sa
Beograđanima, motiku i vilu ne uzimaš u
ruke, u štalu ne ulaziš.“
„Ja sam se opredelio za voćarstvo; i to
je neka poljoprivreda.“
„Ali visoka, gospodska poljoprivreda;
velika zarada, plaćaš drugima da rade za
tebe, a ti uživaš.“
„Jeste velika zarada, zato sam se i
opredelio za voćar-stvo, ali nije baš tako
lako. Treba sve da se uradi na vre-me, da
Argus Books Online Magazine #14
se posao organizuje, da se i radnicima
obezbedi ono što im treba, i 'leba i uz
'leba; i pivo, bez piva danas neće niko da
radi, i to da bude 'ladno. I žene ga traže.“
„'Oće žene da se emancipicuju“,
primeti Raša.
„Oće one – znaš šta. Ako toga nema
dovoljno il' koliko bi one htele, onda traže
emancipaciju, da može da ti nabija
rogove kad god 'oće.“
„Pa i ti si večeras došao kod jedne
takve“, reče Raša.
„Mara je druga stvar. Steva j e
bolestan, pa je zanemario, a žena mlada.“
Mida donese čašu i stavi je ispred
Raše.
„Mido, donesi još litar“, rečeRaša.
„E, pa nisam te ja pozvao za astal da
mi platiš piće i da se opijamo, nego da mi
praviš društvo“, protestvuje Serdar.
„Neka, biće lepše utroje“, kaže Raša.
Serdar ponovo napuni sebi čašu, pa
nasu i Raši.
„Lepo se cakli, kao rubin“, kaže.
„Nije loše, al' ne može da bude k'o moj
vranac kad mu dodam malo lisičine i
smederevke“, kaže Raša.
„Ja ne volim vranac, previše mi je jak.
Popiješ dve čaše, to ti je k'o 'tupim
predmetom po glavi', ko da te neko
mlatnuo maljem. Verovatno je malo
pitkiji kad se pomeša sa lisičinom i
belinom.“
„Ma, da vidiš šta je vino!“, kaže Raša.
„Ja imam još za jedan akov, možda.
Natočim u bokal, pa metnem u friži-der,
pa da v'iš šta je, bolan da ga pije. Dođi
jedanput da probaš dok ga još ima.“
„Pa sad kad ga tako hvališ i meni se
pije, doći ću čim budem mog'o“.
„Rašo, prasi ti se krmača, rekla Duša d'
ideš odma' kući!“, začu se s vrata glas
Žileta Žokinog, Rašinog suseda.
Raša podiže i iskapi čašu naiskap,
videlo se samo kako mu je jabučica
86