Razmišljala se da nekog od njih
pozove na piće, ali nije želela da
prelazi distanciranost koju je
postavila. Ti stariji ljudi jednostavno
nisu bili njena ekipa. Nije bila
raspoložena ni za mlađe. Uostalom,
sutra ima mnogo obaveza i želela je
da legne što ranije i da zaboravi na
iscrpljenost koju je osećala dok je
kretala nazad kući, hodajući po kiši,
graciozno kao što je i dolazila.
„Hej, ti!”, začula je ženski povik
iza sebe.
„Heeeeeej!”, bila je to jedna od
njenih omiljenih, takoreći najboljih
drugarica. U svom širokom krugu
društva, nije baš puno ljudi
obožavala. Međutim, Mina je, kao
prijatelj, bila jedina dovoljno iskrena
i vragolasta osoba u isto vreme, da
čovek ne može da je ne obožava.
„Lisice jedna, mislila si da ćeš mi
pobeći? Ceo dan se ne javljaš! Ja sam
se, naravno, kao najlepša osoba na
ovom svetu koja te voli, setila da ti je
danas godišnjica otkad si se
zaposlila i došla sam da te odvučem
negde da to proslavimo!”, viknula je
ushićeno, raširenih ruku i ogromnog,
iskrenog osmeha.
Anastasiju je to veoma
obradovalo. Čak je i ona uspela da
zaboravi da bi mogla da popije ili
pojede nešto u ime svog truda, pošto
je bila okupirana sutrašnjim
obavezama.
„Gde želiš da idemo?”
„A, ne. Večeras ti biraš, tvoj je
dan. Hoćeš kod mene kući na neko
vino, ili ćemo da se „dižemo”
šećerom?”
„Hajdemo na sladoled ili voćni
kup. Ide mi hladno na kišu, neću da
čekam sunčan dan da bih radila šta
želim. Taman ću ti ispričati neke
novosti.”
„Ah, taman sam se ponadala da
ćeš mi poslužiti kao inspiracija za
moju sledeću sliku. Ali, nikako mi se
ne daš da te skinem, baš si teška
riba. Nadam se da ćeš se tim svojim
Argus Books Online Magazine #14
novostima iskupiti za to što me
ispaljuješ za malo večernje erotike.”
„Mina...”, rekla joj je smejući se,
„Znaš da se ja igram samo sa
dečacima. Ako uspeš da nađeš nekog
dovoljno mišićavog da ti pozira,
možeš da me pozoveš da se
oprobam u slikanju.”
Obe su se na to nasmejale i posle
par minuta su završile u udobnim,
belim sedištima utočišta sa
sladoledom. Mina je značajno
podigla palac i namignula konobaru
koji ih je uslužio. Dečko se zbunio.
Bio je mlađi od njih dve i i pocrveneo
je kao Minina uska, čipkasta majica
boje trešnje.
„Eto o čemu ti pričam, beže
glavom bez obzira ili već imaju svoje
šeme sa kojima se viđaju.”
„Zašto ne nabaviš i ti nekog za
svoju šemu?”
Pretpostavila je da se ne šali,
znajući njene avanture, ali nije
razmišljala o tome, pa nije ni imala
konačnu odluku.
„Zato što ćeš mi ih ti sve
pokrasti”, našalila se.
„Hahahaha, možda se nađe neki
koji ipak voli nadmene i pametne
devojke, pa i ti onda možeš da
dobiješ Pravog. Nego, o čemu si htela
da mi pričaš?”
„Znaš da sam dobila one karte za
pozorište od druga koji ne može da
ide?”
„Mhm.”
„Želela bih da ideš sa mnom. Reč
je o komediji. Možda nije nešto
dovoljno ekstravagantno za tvoj
ukus, ali imam dve karte, pa bi
mogla da mi budeš pratnja.”
Tako su se složile da će se dve
zgodne devojke skockati da bi
gledale našminkane ljude u
dronjavoj odeći kako se nadmeću
oko toga ko je od njih ubedljiviji,
upinjući se da se užive i ostvare,
ostavljajući publiku bez daha i sa
bolom u stomaku da se siti ismeju.
Stigla je kući. Mana života sa
roditeljima je ta da nikad nemaš svoj
60