Ana Radun-Tomić
Princ sa bombonjerom
(odlomak iz romana)
Anastasijin svet
Napolju je padala kiša. Anastasija
se pitala da li je moglo da joj se
dogodi ružnije jutro. Tačnije, podne.
Spremala se da krene na posao.
Tamo joj nije bilo loše. Međutim,
zbunjena kišom, bila je nervozna i
pomalo tužna. Činilo joj se da su
kapi, koje dobuju po prozorskom
staklu, velike kao okeani i toliko
hladne da će joj zalediti i ono malo
entuzijazma i poleta koji je držala u
sebi da bi dan koji joj sledi učinila
lepšim, punijim boja i sunca, makar
u mislima.
Volela je kišu, ali se plašila da to
kaže glasno jer su svi oko nje kukali
čim male kapi najave svoje
postojanje. Davala joj je sigurnost.
Osećala se da je ista kao kiša. Niko je
ne može predvideti uz dovoljnu
preciznost, ne može je zaustaviti i
ona može uvek da obgrli čvrsto sve
što želi. Naizgled mirna devojka,
ipak je bila prilagodljiva kao svaka
vodena kap koja menja oblike na
putu kojim ide i postaje sve veća što
se više približava cilju. Osmehnula
se i time je pozdravila svoje drago,
vlažno, sumorno sivilo, svoj osećaj
sigurnosti.
Ogrnula je dugi, crni kaput i
ponela je crni kišobran. To je
upotpunjavalo teatralnost njene
ženstvene građe, plave kose i seksi
tela. Osećala se potpuno. Želela je da
ostane zgodna, po mogućstvu, do
kraja života.
Zakoračila je na ulicu. Lupkala je
potpeticama po mokrom asfaltu, u
skladu sa kišom koja ga je kvasila.
Niz njene kožne čizme su se slivale
Argus Books Online Magazine #14
razlivene kapi, kao tanki jezici, sjajni
i dugački. Obična, ravna štikla
naglašavala je poslovni, skoro
uštogljeni karakter. Volela je obuću
u obliku noge, smatrala je da je to
seksi i da, kad bi je uzeo u ruku,
mogao bi da osetiš ženske prste
među svojima, makar vizuelno,
impulsno, zamišljajući, šireći
nozdrve i gubeći istu sliku u daljini.
Život joj je tekao uobičajeno. Išla
je na posao, kod frizera, u kupovinu,
izlazila je, čitala je knjige i gledala
filmove. Nije imala dečka i nije bila
naročito opterećena time. Bila je
skoro sigurna da, pored posla i kursa
iz psihologije koji je upisala, ne bi
mogla da stigne da ima dečka.
Povremeno je zbog toga sebi zvučala
sebično ili neorganizovano,
dvoumila se, ali se njeno ljubavno
putovanje uvek završavalo nekim
sitnim i besmislenim izlascima.
Pored toga, želela je dečka koji bi
mogao da je prati, pariravši joj, a ne
nekog bezveznjaka ili
dosadnjakovića. Nije je bilo briga što
joj kvazi-drugarice pričaju kako će
zauvek ostati sama ili kako bi trebala
negde da izađe i slične fore. Njena
želja je bila da nema kontakte sa
mizernim i neodraslim muškarcima.
Pošto je dama, njene želje se moraju
poštovati. Nasmešila se na to.
Osećala se samozadovoljno i skoro
kao da je napravila odličan štos
razmišljajući o svim tim neodlučnim
dečacima koji tumaraju među
ženskim hirovima pokušavajući da
nađu jednu sebi biološki i fizički
suprotnu jedinku koju razumeju o
čemu im priča.
Isto razmišljanje držalo ju je
dosta sati kasnije. Izlazila je iz škole,