je fudbal bio jedina preokupacija,
tugovali smo zbog toga što tvoji i
moji nisu u finalu a voleli Holanđane
i divili se Špancima; nismo slutili da
će gotovo četiri godine kasnije – koji
mesec pred početak ovogodišnjeg
prvenstva u Brazilu – svet kliziti u
katastrofu. Ovo s Ukrajinom ne sluti
na dobro! Čula si da je Putin
nameran da krene armadom na
Krim a da i ovi u Zaporožju oštre
sablje. Tu, gde zvecka oružje, cveće
ne miriše. Tu gde se svi bacaju na
glancanje dugih cevi, ne ostaje niko
da zaliva floru.
Crne slutnje provejavaju i ovde,
pominju se argentinski, bosanski,
ukrajinski scenario; niko ne kaže:
tango, sevdalinka, Bulgakov,
„Majstor i Margarita”. Osluškujemo
šta Putin poručuje Obami, na šta sve
Džon Keri upozorava Rusiju, čitamo
o stavovima Evropske unije i NATO,
gledamo kako Viktor Janukovič lomi
nalivpero na konferenciji za medije.
Svi su naoštreni i sve je nazubljeno,
pod tenzijom, na granici strpljenja.
Ružno. Javljaju nam se Voland,
Azazel, Behemot, Pontije Pilat...
Tužno.
Juče sam čitao Gogolja. Znaš šta
kaže? Ovako piše o kozacima:
„Možda bi naši kozaci jahali i dalje
da se nije nebo zaogrnulo u noć,
crnu kao ponjava, i da se u polju nije
smračilo kao u ovčjem kožuhu”.
Nikolaj, 1831! Podsećam te, ne
slučajno, šta je tada pisao: „Na
Dnjepru ima ispod Kijeva mesto vFP