Dejan Jeremić
Čekajući pismo...
(одломак из романа)
Šta onda ako me se ne setiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogleda ka zvezdama?
Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pesmu.
Rabindranat Tagore
Ines,
Nećeš se naljututi kada budeš
videla da sam našu prepisku objavio
i da je sada pred očima sveta. Nećeš,
jer u pismima koje smo jedno
drugom pisali nema ničega čega
bismo se stideli.
Prvi put pomenuo sam te u jednoj
kolumni pre mnogo godina,
poigravajući se stilskom figurom i
aludirajući pritom na Arsenovu „Ne
daj se, Ines” napisao sam u
kontekstu jedne rečenice da je „…to
bilo vreme kada je Mali Princ bio
važniji od Paje Patka i kada se Ines
razlikovala po boji papira svojih
pisama…” Uvek si se razlikovala. Od
tada, pa u narednih nekoliko meseci
svaki napisan tekst završavao sam
obraćanjem tebi, očekujući tvoj
odgovor. Nije ga bilo. Nisi odgovorila
ni posle trideset jednog napisanog
pisma iz Afrike sa Svetskog
prvenstva u fudbalu na kom smo
navijali za protivničke tabore. Ta su
pisma deo knjige „Srbija za
početnike i ponavljače”, poglavlje
žutih strana, no tebi je to već
poznato.
Posle trećeg pokušaja da od tebe
izmamim bilo kakav znak, bilo koju
reč, misao, impresiju ili nešto čime
ćeš potvrditi da pisma dopiru do
Argus Books Online Magazine #14
tebe, oglasila si se. Posle dugih
godina čekanja, stiglo je tvoje pismo.
A onda, opet duga pauza, nema te,
nestala si, ne pišeš. Pojavljuješ se
iznenada, ne pravdaš se, samo
obrazlažeš razloge nepisanja.
Nastavak korespondencije bio je
intenzivan kao da je valjalo
nadoknaditi propušteno vreme.
Poštari su bili na mukama: dok
donesu pismu na adresu, u pošti ih
već čeka novo. Uvek su pre nas
saznavali da je pismo stiglo. Možda
su se, čak, tome i radovali.
Priznajem, pomalo sam im zavideo.
Za sve ovo vreme postavljeno mi
je na desetine, na stotine pitanja koja
mogu stati u nekoliko: Ko je Ines?
Odakle je? Gde živi? Da li je to neko
iz mog prethodnog života? Bivša
devojka, možda? Alter ego? Da li Ines
uopšte postoji?
Naravno, postojiš. Nisam nijednog
trenutka dopuštao mogućnost da iko
u to posumnja. A kada bi me neko
pogledao upitno i s nevericom,
odgovarao sam jednolično, ali
svakako precizno i tačno.
Da li Ines postoji? Ako ste se
prepoznali, postoji. U slučaju da
sumnjate, ona vam poručuje da se
niste prepoznali.
D.
Na ivici katastrofe
Draga Ines,
Poslednji put pisao sam ti 11. jula
2010. godine, bila je nedelja, praznik
fudbala, dan finala Svetskog
prvenstva u Južnoj Africi. Tada nam
52