izražavanje, te da na kraju ljubazno
otpozdravim. Csokolom!
A Janoš je uvek stiskao taj glupi
tranzistor svojim debelim belim
prstima.
(Nisam voleo kad debele prste zovu
ćevapima... Iako mi ni ćevapi nisu baš
nešto posebno ležali, već samo hot-dog
s pilećom viršlom i pavlakom koji je
pravila jedna teta koja je imala kosu kao
Karlos Valderama.)
Ti njegovi prsti (misli se na Matorog
Janoša, ne na Karlosa Valderamu) koji,
dakle, nisu bili kao ćevapi, bili su
izrazito beli. Beli kao da ih Biljana
beleše na Ohridskite izvori, kako smo u
to vreme pevali na časovima muzičkog
obrazovanja i udarali u metalofon kao
popizdeli. Rekli su mi da se te bele pege
mogu dobiti svuda po telu ako pušiš
cigarete. A ponekad i ako ne slušaš
roditelje, ne pereš zube redovno, ili ako
čačkaš nos. Međutim, ja sam pronikao u
njihove laži. Dobro, jasno je i meni bilo
da je moguće da te, ukoliko ne uložiš
dovoljno vrline u svoje postojanje,
zadese neke veoma ružne stvari. Može,
recimo, da ti naraste rep ako piješ kafu,
u tome postoji sasvim uočljiv racio. Ali
da od pušenja prsti pobele – ma daj! Ne,
nisu oni mogli sa mnom tek tako...
U dubini svoje male, dečije,
suicidalne, gotovo nikada dosledne duše
znao sam da je Matori Janoš zapravo
jedan preživeli fosilni ostatak, savršeni
dokaz teorije Viljema Barouza da je beli
čovek (u smislu coccasion) nastao od
albino nomada iz pustinje Gobi. I sad, ne
sećam se ja baš najbolje te priče, te
Barouzove teorije, ali kako sam ja
shvatio (ili još verovatnije – izmislio)
sve je počelo u toj pustinji, pre mnogo
(ili samo nekoliko) ponovnih rađanja
kosmosa. Jer tamo daleko, u toj pustinji
Gobi, postojao je jedan Utvrđeni Grad u
kojem je živela gospoda i služila se
nektarom i ambrozijom u izobilju, dok
su van zidina Grada obitavali radnici,
Argus Books Online Magazine #14
seljaci i poštena inteligencija koji su
uglavnom – jeli govna.
Da, definitivno sam ovo izmislio...
Nepovezano sa dihotomijom
Utvrđenog Grada, u tom je (kao
uostalom i