lanom nauljena creva, a preživi samo
radništvo, seljaštvo i poštena
inteligencija. Oni, pak, poblede od muke
i radijacije, i pretvore se u vibrantni
čopor lutajućih albino nomada koji će
svoju novu postojbinu naći tek nekoliko
stotina godina kasnije na Farskim
Ostrvima. A utom i Atila Bič Božji otkrije
Evropu i sva dalja istorija je jasna i
linearna. Sve je evidentno, kao mormon
na biciklu. Beli varvari su na ovom
kontinentu karmički neizbežni, a
izgleda da je plastična svrha Matorog
Janoša da građane, muškatle i ostalu
stoku podseća na naše albino pretke, te
da življu Telepa javlja najnovije vesti iz
zemlje i sveta.
I sad, iako prethodnu noć, je l', nije
bilo struje, Matori Janoš je, kao ponosni
vlasnik tog čuvenog SHARP tranistora
prošvercovanog 1976. sa Sajma tehnike
u Dizeldorfu, jedini na Telepu
prisustvovao magičnom interfejsu
otuđene države i pogubljenog stada (to
stado se iz vizure drugog „Dnevnika“
nacionalnog medija nazivalo „dragim
slušaocima“). Inače, radijska centralna
informativna emisija bila je za oktavu
manje odvratna od televizijske.
Verovatno zato što su u televizoru živeli
ljudi za oktavu manji od onih malih ljudi
iz radija.
Tu noć moj tata je mrmljao kako je
možda i bolje što nema „Dnevnika“ jer
ne može još jednom da sluša kako on
zapravo živi u Švedskoj (uvek je kao
primer koristio Švedsku, jer Telepčani
endemski uglavnom ne razlikuju
Norvešku od Danske). Ja sam tu noć,
uprkos trijumfalnom performansu u
kartama „mađaricama“, zaspao teško i
dugo sam se prevrtao u svojoj novoj
posteljini s Moćnim rendžerima. Jer već
sam bio navikao da ležem s upaljenim
svetlom i nestanak struje me je
poremetio. Konačno, prebrojao sam
1389 ovaca i utonuo u dečački san.
Usnio sam Mačkov sprud na Dunavu, na
Argus Books Online Magazine #14
njemu raskalašni dečiji rođendan na
kojem su se svi napili i zaboravili na
decu i niko nije primetio kako se sprud
independentisao, počeo da lebdi sve
dalje od Švarcvalda, jezdi ka prolazu s
imenom Agiosa Georgiosa i proživljava
sudbinu Atlantide, tamo daleko, u
Crnom moru koje nikada nije bilo crnje.
I dalje. Slana voda ušla je u trubu
poslednjeg svirca. Deca su se podavila
mnogo ranije.
A Janoš je u samoposluzi
„Centroslavija“ u Prvomajskoj ulici na
Telepu vikao (bio je nagluv, pa je
uglavnom vikao) kako je stvar jako loša,
kako su nas svi napustili i kako su samo
nekakva afrička braća ostala na našoj
strani. Tog 30. 05. 1992. donesena je
Rezolucija 757 koja je trebala da izoluje
Saveznu Republiku Jugoslaviju u tačno
utvrđenom sferama delovanja iznetim u
ukupno osam tačaka. Matori Janoš
pominjao je za mene i za njega
nepoznatu reč: „Embargo“.
Prodavačica u „Centroslaviji“
nameštala je brushalter kao da se ništa
nije dogodilo. A neka nasumična baba
pipkala je svaki jebeni hleb.
Pojedinačno i pobožno.
***
Odrasli su danima, tamo ispred
samoposluge „Centroslavija“ u
Prvomajskoj ulici na Telepu, pričali
kako su još samo neki Afrikanci glasali
protiv tog mističnog embarga, tamo
negde u nekoj zgradi koja se zvala Savet
bezbednosti Ujedinjenih nacija.
Koliko se ja sećam, u svim tim
racionalizacijama i postdramatizacijama niko nije tačno
potrefio zemlju-članicu koja je glasala
protiv Rezolucije 757. Znalo se jedino
da se nalazi u nejasnim koordinatama,
tamo daleko između Namibije na Jugu i
Libije na Severu, te Gabona na Zapadu i
Sudana na Istoku. Meni je taj Gabon bio
48