ga svi u ulici dobro i po dobrome
zapamtili.
Jer, zapravo, sve je stvar percepcije.
Evo ovako – nevezano za pokojnoog
Đuriku, ali vezano za percepciju – moga
je starijeg brata u Elektrotehničkoj školi
profesor Sremčević naučio jednom
prostornom štosu koji govori baš o
tome. Ne sećam se ja tačno kako je taj
štos izgledao, ali znam da se radilo o
nekim tačkama koje si trebao povezati
trima pravim linijama. Bilo je toliko
tačaka i tako su bile raspoređene da se
na prvi pogled činilo kako je to još jedna
zamka iz Sremčevićeve virtuelne Zbirke
nerešivih zadataka. Ali ceo štos bio je u
tome da se izvučeš van te slike, izvan tih
tačaka i jednu lajnu povučeš iz nekog
udaljenog fokusa, gde joj je jedini bio
put. Time je zadatak postajao veoma
lak.
Percepcija!
E sad, da li zbog nestanka struje zbog
incidenta s „lastinom repom“, ili
nestanka struje usled redovnih
restrikcija (Telep je spadao u takozvanu
„Grupu 2“ za isključenja struje, zajedno
s Grbavicom i Sremskom Kamenicom),
ili ko zna zbog čega još, ali tih godina
percepcije su se, definitivno, strašno
vitoperile. Kao furnir. Mnogo godina
kasnije u nedeljniku „Vreme“ – vucarale
su se te papirčine i tada, 1992. godine,
po našoj kući, premda ja sam više
gledao slike (mahom Vuka Draškovića)
– pročitao sam smatranja nekakvog,
ispostaviće se, učenog čoveka o tome
kako su „krvoprolića koja su usledila
devedesetih, u velikoj meri oblikovala
naše kolektivno sećanje na to vreme“.
On je pojasnio da je „navodna lakoća
kojom su nacionalisti došli na vlast u
svim jugoslovenskim republikama jeste
mit koji u životu održavaju kako
nacionalističke tako i liberalne političke
struje“. Pomešao sam potom koji od
ovih pomenutih to rade s kojim
motivom – mnogo je tu bilo učenih
Argus Books Online Magazine #14
jezičkih konstrukcija za jedno obično
telepsko, suicidalno dete – ali, navodno,
jedni to čine da bi „sa sebe sprali
istorijsku krivicu, prikazujući sebe kao
izraz volje naroda“, a drugi kako bi
očuvali „imidž neukaljane, prosvetljene
elite koja društvo čuva od destruktivnih
unutrašnjih poriva“.
Jebeš ga...
To veče, kao i svako drugo veče kada
nije bilo struje, s babom i dedom igrao
sam karte „mađarice“. To veče, kao i
svako drugo veče kada nije bilo struje,
pustili su me da pobedim.
To veče, kao i svako drugo veče kada
nije bilo struje, želeo sam da se ubijem.
***
Sutradan je u samoposlugu
„Centroslavija“ u Prvomajskoj ulici
ušetao Matori Janoš. Nosio je vesti sa
svog SHARP tranzistora. Vesti koje su,
po svemu sudeći, u objektivnom smislu
bile potresne, mada ih ja subjektivno
nisam tako doživeo. Još manje Janoš.
Dobro, bio sam još dete i razgovor sa
mnom nije se ticao pivotalnih životnih
briga: nije obuhvatao podatke o
dobavljačima otrova za prskanje
trešanja, nestašicu slovenačkih cigareta,
ni modalitete prevazilaženja
impotencije. Za mene i Matorog Janoša
počinjao je na jednak način svakog
božijeg dana – njegovim pitanjem da li
znam „zbog čega noge smrde“. Poštujući
naš mali bizarni ritual, ja sam se uvek
pravio da ne znam odgovor na tu
dijalektičku bravuru i puštao ga da sam
odgovori: „Zato što rastu iz dupeta!“. I
onda se zadovoljno iscereka:
„Buhahahaha“. Ja sam se svojski
potrudio (jebeš trud koji nije „svojski“,
je l’) da sakupim deliće svog poznavanja
mađarskog jezika i pripadajuće kulture
46