Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #14 | Page 46

ga svi u ulici dobro i po dobrome zapamtili. Jer, zapravo, sve je stvar percepcije. Evo ovako – nevezano za pokojnoog Đuriku, ali vezano za percepciju – moga je starijeg brata u Elektrotehničkoj školi profesor Sremčević naučio jednom prostornom štosu koji govori baš o tome. Ne sećam se ja tačno kako je taj štos izgledao, ali znam da se radilo o nekim tačkama koje si trebao povezati trima pravim linijama. Bilo je toliko tačaka i tako su bile raspoređene da se na prvi pogled činilo kako je to još jedna zamka iz Sremčevićeve virtuelne Zbirke nerešivih zadataka. Ali ceo štos bio je u tome da se izvučeš van te slike, izvan tih tačaka i jednu lajnu povučeš iz nekog udaljenog fokusa, gde joj je jedini bio put. Time je zadatak postajao veoma lak. Percepcija! E sad, da li zbog nestanka struje zbog incidenta s „lastinom repom“, ili nestanka struje usled redovnih restrikcija (Telep je spadao u takozvanu „Grupu 2“ za isključenja struje, zajedno s Grbavicom i Sremskom Kamenicom), ili ko zna zbog čega još, ali tih godina percepcije su se, definitivno, strašno vitoperile. Kao furnir. Mnogo godina kasnije u nedeljniku „Vreme“ – vucarale su se te papirčine i tada, 1992. godine, po našoj kući, premda ja sam više gledao slike (mahom Vuka Draškovića) – pročitao sam smatranja nekakvog, ispostaviće se, učenog čoveka o tome kako su „krvoprolića koja su usledila devedesetih, u velikoj meri oblikovala naše kolektivno sećanje na to vreme“. On je pojasnio da je „navodna lakoća kojom su nacionalisti došli na vlast u svim jugoslovenskim republikama jeste mit koji u životu održavaju kako nacionalističke tako i liberalne političke struje“. Pomešao sam potom koji od ovih pomenutih to rade s kojim motivom – mnogo je tu bilo učenih Argus Books Online Magazine #14 jezičkih konstrukcija za jedno obično telepsko, suicidalno dete – ali, navodno, jedni to čine da bi „sa sebe sprali istorijsku krivicu, prikazujući sebe kao izraz volje naroda“, a drugi kako bi očuvali „imidž neukaljane, prosvetljene elite koja društvo čuva od destruktivnih unutrašnjih poriva“. Jebeš ga... To veče, kao i svako drugo veče kada nije bilo struje, s babom i dedom igrao sam karte „mađarice“. To veče, kao i svako drugo veče kada nije bilo struje, pustili su me da pobedim. To veče, kao i svako drugo veče kada nije bilo struje, želeo sam da se ubijem. *** Sutradan je u samoposlugu „Centroslavija“ u Prvomajskoj ulici ušetao Matori Janoš. Nosio je vesti sa svog SHARP tranzistora. Vesti koje su, po svemu sudeći, u objektivnom smislu bile potresne, mada ih ja subjektivno nisam tako doživeo. Još manje Janoš. Dobro, bio sam još dete i razgovor sa mnom nije se ticao pivotalnih životnih briga: nije obuhvatao podatke o dobavljačima otrova za prskanje trešanja, nestašicu slovenačkih cigareta, ni modalitete prevazilaženja impotencije. Za mene i Matorog Janoša počinjao je na jednak način svakog božijeg dana – njegovim pitanjem da li znam „zbog čega noge smrde“. Poštujući naš mali bizarni ritual, ja sam se uvek pravio da ne znam odgovor na tu dijalektičku bravuru i puštao ga da sam odgovori: „Zato što rastu iz dupeta!“. I onda se zadovoljno iscereka: „Buhahahaha“. Ja sam se svojski potrudio (jebeš trud koji nije „svojski“, je l’) da sakupim deliće svog poznavanja mađarskog jezika i pripadajuće kulture 46