odraslih i da već izvesno vreme želim da
se ubijem.
***
Autobus se parkirao kod tri lipe
ispred Đurikinog dvorišta. Te tri lipe
donosile su miris bezobrazno
božanstven za to vreme koje je
nadolazilo (da, tiho i odlučno kao
sezona monsuna nad Borneom), zatim
jedan debeli smislen hlad kao takav, i
dva uzastopna para najdebljih
fudbalskih stativa u Južnobačkom
okrugu, među kojima sam ponekad
zamišljao da sam Luka Markeđani. Dok
se to, ako se ne varam prljavobelo,
prevozno sredstvo nepoznatog broja
motora i šasije uparkiravao usred tog i
takvog mirisa, zaoralo je černozem
teškim horizontalnim potezom čineći
vukovar od vrlo respektabilnog terena
za klikere na koji su dolazili čak i oni
tipovi s čudnim pogledima, tamo daleko
iz Ulice Stanoja Glavaša. I kojima smo o
istom trošku otimali klikere
„porculanere“.
Poslednji Đurikini pratioci ulazili su
u autobus mirno i nespretno. Agresivni
raspršivači blagosti i šeprtlje manira
tabanali su po tom vukovaru od
černozema u prećutnom kontekstu
neizdrživog straha od smrti. Matori
Janoš na sahranu je išao u kožnim
papučama i nosio je svoj SHARP
tranzistor koji je prošvercovao 1976. sa
Sajma tehnike u Dizeldorfu. A to da reč
„švercer“ potiče od nemačke
konstrukcije shwarz herr, što mu dođe
nešto kao „crni čovek“ (iliti čovek koji
radi na crno) naučio sam od čika Duška
Trifunovića i radiodifuznih signala
medijskog javnog servisa Vojvodine. I
još onda sam zaključio da smo jako
mnogo reči pokupili od jednog naroda
koji je živeo tamo daleko, i za koji smo
verovali da je Nem. Pokupili bismo te
njihove reči i izraze i onda im
Argus Books Online Magazine #14
morfološka i semantička svojstva
pojmovno preobrazili do
neprepoznavanja.
Kibicfenster, rozbratna, kelerholc,
lusterklemna, šarage...
Šarage su ograda na kolima sa zadnje
strane, stražnji deo kola. U šaragama
autobusa koji je došao da pokupi ona
svesna bića koja su ispraćala nesrećnog
Đuriku u njegovu večnu piramidu na
starom groblju u Jevrejskoj ulici, sedeli
su Matori Janoš, zatim njegov SHARP
tranzistor prošvercovan 1976. sa Sajma
tehnike u Dizeldorfu, te jedan čika koji
se zvao Pinda. On se (bez cipela) ušetao
u tu popodnevnu kolaž emisiju i seo
tačno pored Janoša. Pinda je jedan
nebitan lik... Zapravo svi tipovi iz ove
galeriije uglavnom su nebitni... Ali ako
nekoga baš zanima, na Telepu se priča
da se Pindina fotografija dugo vrlo
dobro kotirala kao potencijalna
ilustracija za odrednicu „Mean
Motherfucker“ u Velikom oksfordskom
rečniku, ali da je na kraju za nijansu
izgubio od jednog tipa koji je kasnije
postao poznat po imenu Semjuel L.
Džekson.
Odjednom, majstor prljavobelog
autobusa – e to već ne znam od kojeg
smo naroda pokupili da vozača zovemo
„majstor“ – van svake logike, odlučio je
da osmotočkaša zaokrene tek nakon
ukrcavanja putnika. I dok je tako pun
odavalaca poslednje počasti izvodio
„lastin rep“ (tada još nisam znao da se
taj agraciozni manevar tako zove)
negde ispred dvorišta je F