Danijel Apro
Telepaπatija
(odlomak iz romana)
TAMO DALEKO
Jednom je autobus prošao kroz našu
ulicu.
Samo jednom.
Zapravo nije prošao u pravom smislu
te reči, nego je samo došao da pokupi
ona svesna bića koja su ispraćala
matorog Đuriku, u njegovu večnu
piramidu na starom groblju u Jevrejskoj
ulici. U toj ga je piramidi – ako
pretpostavimo da se paralelnost s
drevnom egipatskom civilizacijom
ostvarila do poslednjeg detalja (a je ne
vidim razloga zašto ne bi) – čekao jedan
fraklić s dudovačom. Da ga dotuče, oživi,
ili podari večnu slavu.
A ako bi se desilo da tog dana baš
nije bivala Đurikina sahrana, autobuse
smo viđali isključivo na „glavnoj“ ulici,
onoj koja je nosila ime slavne solunske
braće Ćirila i Metodija. Oni, ti autobusi,
ponekad su čak znali da stanu izmedju
dve stanice. I to isključivo zbog jedne
Argus Books Online Magazine #14
osobe. Da, kad sam bio tek svesno biće u
nastajanju, vrlo dobro sam znao: ako se
plavi Volvo, tek tako, zaustavi na uglu
naše ulice s tom „glavnom” – tamo
negde ispred kuće matorog Antala, gde
cveta limun žut – iz autobusa će išetati
delimično i ovlaš raskopčana košulja
izpeglana „na kotlić“. I u njoj komšija
Toša.
Toša se u naš deo grada doselio iz
Mošorina, kao da je kakav Svetozar
Miletić, Isidora Sekulić ili šta-ti-ja-znam,
i godinama je radio kao mesar u
„Stoteksu”. Kada bi ti holesterol u krvi
rapidno opao i kada bi zapao u
apstinentsku krizu usled nedostatka
svinjske masti u krvnim sudovima, Toša
je bio čovek koji je završavao stvar s
čvarcima. Tvrdio je da zbog svoje
uzvišene profesije i uopšte uloge u
društvu poznaje mnogo gradskih faca,
pa samim tim i vozače u Gradskom
saobraćajnom preduzeću, i da je to
ustvari bitak cele misterije o
„međustanici”. Razume se da smo zbog
svega toga mi u komšiluku u Tošu
gledali kao u polubožanstvo, otprilike
kao starac Santjago u slavnog Di Mađa.
Tako nekako.
U vremenu koje je nadolazilo, tiho i
odlučno kao sezona monsuna nad
Borneom, nažalost, neće više biti mesta
ni za Tošu ni za „Stoteks”. Ali o tome
nešto kasnije...
Početkom te, 1992. godine, čuvena
praška Slavija slavila je stoleće
postojanja, a meni je bilo sedam. Živeo
sam na Telepu, jugozapadnom
predgrađu Novog Sada. Niko nije znao
da još uvek kakim u teget nošu s likom
Patka Dače, da krišom slušam sve priče
44