Beogradu - reče Leka mrtav hladan, pa
nismo mogli da odredimo da l’ se sprda,
izvodi neke kerefeke da bi bio duhovit
ili je izrekao istinu koja je možda
porodična tajna.
- Ozbiljno pričaš? - upita ga drug
Boris u nedoumici.
- Najozbiljnije! Ali ne brini, ne vidi ga
svako. Samo sestra koja ga je mnogo
volela i za koju kao da i nije mrtav. Ona
često s njim popriča, ižali mu se za sve i
na sve koji je nerviraju, sprema mu
tortu za rođendan... sve po redu, ali nije
zvrcnuta - ni pomisliti! Žena je super
trezvena, čak naglašeni materijalista i
realista. Uopšte ne veruje ni u šta, nije
neka bogomoljka, naprotiv! Mada u
crkvu ide, za svaki slučaj. Čak je dala i
neku donaciju za Hram svetog Save pa
se tako našla na listi darodavaca, ali ja
mislim da je to više da se istakne.
- Pa kako tumačiš taj odnos prema
pokojniku koga viđa? Šta kaže o tome?
Mora da ima neki stav - ubaci se i drug
Marko.
- Pravo da ti kažem, oduvek sam bio
veoma zainteresovan za te teme, počev
od Tibetanske knjige mrtvih, preko
gnoze i ostalih mističnih teozofskih
spisa. Evo trudim se, čini mi se čitavog
života od nekih godina kad mi je
zasvetlela ta lampica u glavi, ali nikako
ne mogu da dokučim šta je to s tetkom.
Ona se nad tim ne čudi - što je čudno s
obzirom na to da u život posle smrti ne
veruje, ali s druge strane, ponaša se kao
da je to što joj se dešava najnormalnije
moguće. Možda ona ima neku svoju tezu
o kojoj ne govori...
- Baš čudno! - upustih se i ja u
razgovor. - Mene ne privlače te teme, ali
ih rado slušam, čak sam vrlo često tik uz
njih, uvučen ne svojom voljom niti
željom. Priznajem da nemam neki
izgrađen sistem, čak mi se čini da sam i
pomalo, ili poviše, ograničen da uđem u
suštinu tih nejasnih stvari... ili me
možda plaše. Majka mi je umrla kad sam
bio vrlo mali i jedino čega se sećam to je
da su me sklanjali da ništa ne vidim - ni
sahranu, ni mamu, ni sanduk, ni ljude
Argus Books Online Magazine #14
koji su posle sahrane došli u kuću na
zadušje. To neobično ponašanje
odraslih me je zbunjivalo pa sam i sâm
uobličio svoj doživljaj i spakovao ga u
one u koje ne treba mnogo ni zavirivati.
Tu su gde su pa nek ćute. Zapamtio sam
za trajno miris cveća... osetio kao da je i
ono mrtvo, pa me i dan-danas kad
prođem pored cvećare, ili kupujem
cveće, zapahne taj miris i taj utisak
umiranja oživi za časak, vraćajući me u
taj dan kad su sahranili moju majku...
Strukturirao sam sâm za sebe neki
zaključak da je najstrašnije u smrti biti
u mrklom mraku i bez vazduha. A
napolju i dalje sija sunce, blista dan, vri
život... Tek tu spoznajem svu veličinu i
značaj svetlosti i neba, tek tada upirem
pogled visoko ka njemu, svestan toga
koliko mi znači ta svetlost, koliko mi u
mojoj usamljenosti prijaju noću ti daleki
rojevi zvezda koji vrve.
- Pa ti si kao gnostici, samo možda
nisi svestan toga, a ni mi ne znamo šta
se krije iza te tvoje maske ćutljivog poče Leka neodređeno, ni ozbiljno ni
ironično. - I njihov prvi pogled u
tumačenju sveta stremi ka nebu, ka
sklupčanom sazvežđu na vrhu neba,
nebeskoj zmiji koja je preslikana i na
Zemlji - kao simbol znanja, mudrosti.
Kažu da je zmija prvi gnostik sveta koji
je pokušao da u Rajskom vrtu prenese
čoveku znanje. A to što podižeš pogled u
nebo jeste dobar znak da neka pukotina
kroz koju možeš da se izvučeš iz ovog
grubomaterijalnog sveta ipak postoji, da
nisi osuđen na večnu samoću i tugu i na,
kako kažu gnostici, „krug mračnoga
ognja“.
- Ne znam na koga sam nalik, ali o
tim gnosticima malo znam. Ako to o
zmijama nije samo metafora, ne bih se
opredelio za njih ako im je znanje došlo
od zmije. Oprezan sam s njima i kad
nisu otrovne. Mog oca je jednom u
mračnom delu dvorišta seoske kuće
njegovih rođaka ujeo smuk. Nije
ukapirao da je u čeljustima zmije,
pomislio je da je nagazio na neki ekser,
mada mu je bilo čudno što ne može da
35