Rada Ilić
Majstor Lucifer
Od Leke sam čuo da se Ana Aksinja
preselila na Banovo brdo i da je
otputovala u Suboticu.
Opet nas je majstor Lucifer gurao
jedno drugom u ruke, pakovao
okolnosti, kovao strategiju. Zaludni
Leka, koji je sve ispite položio u junu i
diplomirao, rešio vozom da ide na
Palićko jezero s nekim društvom i
naravno stavio i mene na vatru
iskušenja. Ponekad mi se činilo da je
prosto provocirao neke situacije,
uživajući u tome da vuče konce ne bi li u
krajnjem ishodu ipak nekako prevukao
Aksinju za sebe. Možda sam grešan što
ovako razmišljam, možda sam malo i
ljubomoran, možda nema osnova za sve
to, ali često mi se činilo da ne odustaje
od neke pritajene želje i nade, za kadtad.
- Dobio sam ključeve od tetke, ona
otputovala u Budvu, sve nam je na
raspolaganju, možemo da ostanemo
koliko hoćemo. Ideš?
Nisam se nećkao jer ionako nisam
znao šta bih sa sobom. Taj teren mi je
bio poznat iz detinjstva. Rođaci su me
rado „uzimali“ i odvodili na nekoliko
nedelja ne bi li malo mog oca oslobodili
obaveze i neprekidne budnosti nada
mnom.
Stigli smo u kasnim večernjim
satima, nas četvorica, i prozujali malo
trgom, sedeli ispred Gradske većnice,
večerali i popili pivo kod „Marte“ i
krenuli u Frankopansku. Mada tu dugo
nisam bio, ogromna masivna kapija i
ograda su i dalje ostavljale zastrašujući
utisak, a moglo je da se desi i obrnuto kako se po pravilu dešava - da se sve
smanjilo. Kuća, gledano sa ulice, nije
bila impozantna jer je bila nekako kao
ukopana u zemlju, dopola vlažna, a
prozori, sa spuštenim kapcima, davali
Argus Books Online Magazine #14
su mrgodan izgled celom ambijentu tog
dela ulice sa alejama starih krošnjatih
stabala. I dalje je bio u opticaju veliki
ključ za gvozdenu kapiju na visokom
zidu međašu koji je opkoljavao kuću i
čitavo dvorište, podsećajući na kakav
dobro sakriven zamak grofa Drakule.
Nije bilo divljih ruža ali je bilo čokota
vinove loze koji su se razastirali u
dužinu nekoliko metara, dobro
poduprtih vertikalnim motkama,
prateći stazu do ulaza u kuću pa nadalje
do sporednih prostorija gde je nekada
bila pekara. Skoro na samom ulazu,
sablasno su stajale dve starinske fotelje
i okrugli stočić, u stavu čekanja na neko
dvoje, ko zna koje, kojih već odavno
nema, a koji su nekada možda baš tu pili
čaj i grickali biskvite, pričali i smejali se
dugo u noć...
Naš ulazak u kuću je bio, saglasno
ambijentu, oprezan i tih. Bojažljivo smo
stupali u hodnik, zatim do dnevnog
boravka, s povišenom pažnjom
posmatrajući sve oko sebe, kao da ne
uliva dovoljno poverenja sama činjenica
da tu tetka boravi vrlo često u toku
godine, sama ili s prijateljicama koje
povede iz Beograda. Raskomotili smo se
nekako, osećajući manjak komocije .
Leka je zatim pokazivao prostorije, a na
kraju uveo prijatelje u starinsku
spavaću sobu s visokim bračnim
krevetom i po zidovima svuda unaokolo
poređanim fotografijama pokojnika u
tamnobraon ramovima.
- Ovo je moj pokojni deda Sima, ovo
baba Blaguna, pradeda, čuveni pekar u
Subotici, prababa... venčana fotografija
tetke i „pokojnog“ teče koji ju je ostavio
i oženio se drugom, a ona ga drži ovde
među pokojnicima, a ovo najbliže
vratima je moj pokojni ujak Mlađa koji
se još uvek pojavljuje na stepeništu
tetkinog i svog stana u Sokolskoj ulici u
34