Sve je prolazilo , onako svakidašnje,
ukućanima se zima otegla. Čekali da
vide sem Borova i Jela nešto drugo što
se zeleni... Livade i cveće.. da ovce puste
da pasu... i da se može bos trčati kud
kod poželiš. Da sunce ograne i pusti
svoju toplotu... da, da, sve je bilo
spremno za proleće.
Čarolija...Zimzzzzala bimmmm...
„ONNNELEZZZZZ
..EĆELORRRPPPPPPP“
Jedno jutro, već su bile kraće noći a
duži dani, čulo se samo neko žuborenje,
kao pljusak, ali nije bio pljusak. Ne, ne...
to su snegovi, porodica sneškovića i
drugi sneškovići krenuli, potekli kao
voda prema jugu... Istopili se. Zemlja se
pridružila, iznedrila i jedan izvor...
Kamenje se oblikovalo kao korito i voda
je potekla... Čula se vesela pesma svih
udruženih sneškovića. Tekla je voda...
vesela voda, bistra, bez nekog
odredjenog smisla ili pravca krivudala
kao dete... razigrano... raširila svoje
kapljice i udarala u kamenje...
kamenčiće... Ti-si o evo ti-si i kapljice su
se prepoznavale; deda, baba.. sin i snaja
i unučadi.. ooo ooo kapljica udari drugu
kapljicu ooo ti-si prepoznavali su se i
žuborili, igrali se, žuborili veselo,
doticali jedno drugo.
Trava je počela da zeleni, cveće svih
duginih boja da cveta, miriše opojno...
proleće je bilo tu... Stiglo i ušlo u život
svih ukućana... na velika vrata sa juga...
Radujući se ukućani iz brvnare su
isto skakutali preko izvora, pljuskali se
svežom bistrom vodom... Radosti nije
bilo kraja, da sad imaju svežu vodu tu
na domak vrata... koji prestiž... koja
prednost... za sve njih.
Porodica, njih Sedmoro... iz brvnare,
nije ni znalo da su oni svedoci postanka
jedne nove vesele reke… koja je baš tu
potekla i krenula neodređjeno da teče
put juga…
Jednog novog proleća, jedna
novonastala reka T i s a.
T i s a. Bila je neozbiljna i krivudala,
skupljala je sve pridošle potoke i sve
sneškoviće... Postajala sve jača i jača, da
Argus Books Online Magazine #14
bi na kraju u blizini nas napravila jos
jednu veliku lenju krivinu, oprostila se
od nestašluka i kao znak da je ona nova,
počela je da cveta... pred kraj proleća,
na sam početak leta kad je najduži dan,
kao pozdrav onom proleću u kojem je
nastala... pre mnogo, mnogo godina.
Sneškovići su u početku bili još svi tu, i
uvek od početka pozdravljali sve
novopridošle snegoviće ... Veseli li se na
ovaj dan, dan kada proleće ostaje, a rađa
se leto na najduži dan... Kada sunce
bude blizu naše planete, dan kada noć
mora dati prednost svetlosti. Radovali
se da nam ostavljaju divno stvorenje
koje samo jedan dan cveta. T i s k i c v e
t , ne nije to lokvanj, to je prekrasan
mali insekt… boje ćilibara, kao boja
bagremovog meda, nešto prekrasno,
poklon davnih vremena...
Tisa se umirila... umorili se svi
sneškovići i krenuli da lenjo teku
prema Jugu...
Mala reka Begej, mali bećar... kratak,
dosta širok ali mnogo spor... otprilike
krenuo u isto vreme sa svojim
sneškovićima... ali ne na Jug, nego,
nekako na Zapad... a kad je video reku
Tisu, onako mirnu i krotku novonastalu
ravničarsku reku Tisu... mic po mic...
molio... molio, plavio, pravio močvaru i
ona ga primi da zajedno plove dalje
prema jugu... i ne dugo posle, nije bilo
dalje... Dunav je stao na put… stari
gospodin... Tisa je bila vrlo lepa i Dunav
je primi u svoje tokove. U svoje široko
korito... da bi malo posle ... primili još
jednu reku Savu.. A u njoj, već je bila
reka Drina. Posle, onako jaki i moćni,
udruženo krenuše da teku ka istoku...
usput ih srete reka Morava i tako
zajedno svi sneškovići uploviše posle
dugog putovanja i igranja u Crno more...
Neko bi rekao čiča miča i gotova
priča... ali ne, ona opet iznova i iznova
počinje sa topljenjem sneškovića...
Proleće kao što je ovo i ono pre
davno, mnogo godina pre nas, novo je,
a kao reka Tisa što se predaje Dunavu,
tako se proleće, predaje letu...
Proleće, uvek novi je početak.
Proleće predaje sve svoje čari letu...
31