Angelina Dimitrijević
Legenda o reci Tisi
ONNNEEEELLLLEEEEZ
EĆĆĆEEEELLLLLOOOORRRRPPPPP
Pre mnogo i puno i najduže
vremena... dugo pre nas... živela je jedna
porodica u podnožju Karpata na tamo
negde, gde nema više ničeg do stena i
borovih šuma... tamo negde daleko... iza
sedam šuma... na kraju sedme šume... U
jednoj prelepoj brvnari sa otvorenim
kaminom usred nje... Tu su živeli srećni
ljudi, jedna srećna porodica... U berićetu
prirode koja ih je okruživala... Preko
leta spremali su zalihe za zimu... brali
razne pečurke... bobice i sušili ih...
sakupljali drva... i razno zrnevlje... čuvali
ovce.
Živeli oni tako deda, baba, sin i snaja
i troje unučadi... Složni u svemu kao da
su jedno a bilo ih je... koliko deco?
Sedmoro... da sedmoro... Imali su svaki
svoj ćošak u kojem su spavali pokriveni
raznim krznima i senom... da im bude
fino, udobno...
No jednom ih iznenadi zima usred
jeseni.. Počeo je da pada sneg i da pada,
pada... padao je dugo... Nisu mogli iz
brvnare napolje koliko je fijukala
vetruština i mećava... Ne, nisu se plašili
tih vetrova... Vetrovi su ih samo
pozdravljali i opominjali da ne izlaze iz
brvnare... jer su oni silini vetrovi sad
veseli. Igrali se zime pre vremena.
Mećava je sve zasula snegom. No jednog
dana čuše neki cvrkut jednog vrapca i
oni promoliše svoje glave iz brvnare ...
Eto sunca. Sunce je granulo ali vrlo, vrlo
zubato... hladno... bilo je jako hladno, od
hladnoće je šuma ječala. Pucale joj
grane... padale same od sebe na tlo
koje se belilo. Toliko belo, nisi mogao
da gledaš, zabole te oči, a dan je već bio
kratak... i tako osta porodica u brvnari
na okupu još tog dana. Pade noć,ledena
Argus Books Online Magazine #14
duga noć... Veliki mesec se pojavio na
vedrom nebu, vukovi su u planini pevali
pesmu mesecu, a u brvnari je bilo toplo
i ušuškani svi su spavali...
Posle duge noći , svanu zora i kroz
pukotinu na jednom zidu od balvana,
zagolica najmanje unuče sunčev zrak,
na oko, nos i celo lice.. zrak je trčkao
tamo - amo, amo - amo, a dete, otvori
okice i poče da skače, istrča veselo
napolje... Napolju je bilo mirno, lepo i
puno toplije zimsko jutro, to jest kasno
jesenje . Jutro, toplije nego predhodnih
dana.
Sav razdragan, novonastalom
prirodom poče da pravi sneška. Uskoro
mu se uz graju pridruži cela porodica i
svi da bi mu pravili društvo napraviše
isto po jednog sneška, a kad je bilo
gotovo, stajala je porodica od snega :
deda, baba, sin i snaja i troje unučadi.
Koliko deco? SSSseeeeedmoooro.!!! No
svi su nekako bili jedan ispred drugog ti
sneškovići... Nisu mogli ni da se vide,
jedino su ti veći gledali unapred i videli
one manje snegoviće ispred sebe. Nije
bilo moguće nikako da se dotaknu.
Stajali su tu ceo dan... i još celu zimu
gledajući tako prema jugu. Zima se
otegla, a preko noći kad je bio mesec,
velik i srebrn a vukovi zavijali svoju
pesmu... Poče porodica sneškovića da se
u mislima dogovora... Svi su preneli
jedno drugom misli, kad dođe proleće
svi će se ujediniti i poteći prema jugu,
kao voda neće se odvajati... No te misli
su čuli i drugi sneškovići negde tamo
dalje... čula je i zemlja... čula je i planina
te misli... Šume su šuškale i
prešaputavale iste misli... samo ukućani
Brvnare nisu ni slutili šta se sprema u
proleće.
Svi su se uspavali nekim dubokim
zimskim snom...
30