svojim sjajem. Njegovi talasi, kao jezici
koji čuvaju hiljadu priča, mamili su
pogled da ih bespogovorno prati. Kao
da je svaki jezik imao svoj položaj i
istovremeno je sa par drugih činio
nerazdvojnu, bratsku skupinu, a
skupine su se ponavljale jedna u drugoj
i jedna izvan druge. Krupne, plave oči,
tvrde i neprozirne kao plavi ahat, dragi
kamen nalažen u vulkanskim
šupljinama ispunjenim nekad vrelom
rastopljenom masom, zatim otvrdlom
lavom, hladan i tvrd, prožet paralelnim
linijama, spustile su se na njega. Zvale
su meke, bledoroze, dugačke, mirisne
prste da pomiluju taj i živ i neživ
predmet koji je držala. Osetila je koliko
neravnu, toliko i glatku strukturu. Uzela
ga je između palca i kažiprsta i stavila
na drugu ruku. Tada je sve pošlo
naopako.
Prst je počeo da je boli kao da se
užario. Panično je povukla prsten da bi
ga skinula. To nije bilo moguće. Stajao je
uz njen prst kao da se sjedinio s njim i
na toj graničnoj površini sjedinjenja
video se novi svet, koji je počeo da diše,
da se rađa. Sitni, narandžasti plamenovi
su se kovitlali. Njeno lice, izbezumljeno i
zbunjeno, bilo je obasjano vatrom. Dan i
hladnoća su ustupili mesto mrklom
mraku presečenom džinovskim
plamenovima. Vrele ruke su bacale
svetlo i tamu po prostoru, divljale su,
lizale su kore i grane koje su im se našle
na putu i izrastale su u nešto strašno.
Čovekoliko stvorenje se naziralo u
vatrenoj lopti. Teški krik je proparao
tišinu. Za njim je odjeknulo toliko krika,
kao da su potekli od mučenika iz svih
tamnica ikad napravljenih, koji su dobili
sopstvene odjeke. Mučnina i gađenje su
nadvladali strah u Anđelkinom umu.
Povratila je pred svoje noge kiselu,
gorku, žareću, tečnu masu. Obrisala se
rukom i, taman kad je krenula da
podigne glavu, skamenio ju je
optužujući uzvik:
Argus Books Online Magazine #14
„Ti! Kako se usuđeš da remetiš moj
san?! Ko te je poslao da uđeš u moj
pakao!?“
„Aaah, nisam…“, zagrcala je panično,
pokušavajući da nadvlada strah i da
podigne pogled da se susretne sa svojim
neočekivanim mučiteljem.
„Tišina! Ja ću pričati, ti ćeš slušati!“,
odvratilo joj je to čudno stvorenje.
„Moj dom je prebivalište grešnika,
mesto stradanja i patnje.“
„Da“, pomislila je u sebi. „Tvoj dom
mora biti neki teži haos da bi tako
izgledao. Ne verujem da ti je to kostim
za zabavu za Noć veštica.“ Ipak, jeste
drhtala od straha i postajala je klizava i
mokra od znoja. Taj čovek, stvorenje,
šta god da je, izgledao je kao živa lutka
za čas anatomije, ceo bez kože, crven,
otkrivenog mesa, sa crnim plaštom na
leđima i crnom maskom na očima,
plavim i tvrdim kao što su njene, bez
kose, ako bi se tako moglo reći. Njen
ponos je ismevao mokre i zalepljene,
debele plave pramenove obasjane
vatrom i mokru trešnju, haljinu niz koju
se slivao znoj, zalepljenu za njene noge.
Uvek se u kući govorilo da treba da
budu spremni na oružje protiv spoljnog
napadača i da se bitka mora
dostojanstveno voditi, barem
muškarcima. Ali, nije mogla razumno o
tome da razmišlja. Sve njene ideje,
heroji, tuge, težnje, vere i nasleđa
skupili su se u nemi čvor, suvu loptu u
grlu. U ustima je osećala kiselinu i
bljutav ukus, pola toga je pridavala
situaciji u kojoj se našla.
Nonšalantno je izvukao šešir ispod
teškog plašta i stavio ga je na glavu.
„U mojoj je demonskoj prirodi da
mučim duše. Oslobodila si moju
hladnoću kada si je dotakla toplim
prstima. Zariće ti se kao ekseri pod
kožu, do kosti, dok je ne osetiš svugde u
26