Ana Radun-Tomić
Krug prstena
Anđelka se upravo pozdravljala sa
svojim prijateljima, kada se setila da je
obećala majci da će joj doneti par svežih
cvetova da bi ukrasile njima dnevnu
sobu. Imale su crnu vazu, prošaranu
srebrnim, sjajnim nitima. Želela je da u
nju stavi što više jarkih boja i zelenog
lišća raspoređenog po grančicama
onako kako to samo priroda može da
učini. Želela je da se u kući osete duh
šume i livade. Zato je krenula da izvrši
bezazleni, šarenoliki poduhvat.
Bila je visoka devojka i trava joj je
dosezala do sredine listova. Milovala je
žensku nežnu, sjajnu kožu, dok joj je
cveće svojim poljupcima ostavljalo
tragove polena po nogama. Zelene ruke
su skrivale sandale koje je nosila. Svaki
put kada bi napravila korak, mogla je da
oseti kako joj trava klizi uz prste, duž
linija stopala, do kaiševa koje je vezala
uz nogu i preko njih. Zbog tog osećaja je
postajala sve razneženija i nasmejanija.
Suknja boje zrele trešnje obmotavala se
oko njenih nogu, njihala se oko kolena i
svojim tamnim rukama je uokvirivala
linije butina. Duž stomaka je imala crnu
traku, provučenu kroz rupice sa
metalnim ivicama, ne širu od prsta, koja
je svojim sjajem prkosila kao da govori
da i crnilo može biti živo i pružala se
skoro do vrha trupa. Izukrštana, čuvala
je čipku ispod sebe, kao da joj ne
dozvoljava da pobegne, jer onda ne bi
bilo šara preko grudi, ne bi na svojim
rukama nosila trešnje uvijene u
zavijutke prepletenih linija. Tanke
bretele, sastavljene iz sitnih cvetova
belih rada, trpele su nalete dugih, plavih
uvojaka nošenih povetarcem i klizile su
po ramenima zajedno sa kosom toliko
Argus Books Online Magazine #14
malo i neprimetno, da se moglo reći da
se i ne pomeraju. Krupni, plavi talasi su
bili zlatna kruna i kontrast ukupne slike.
Bacali su odsjaj boje koja je u sebi imala
nebrojeno blistavih niti, kao polje kroz
koje neprestano teče bujica sunčevih
zraka. Rumeni, okrugli obrazi, krupan i
oštar pogled uputili su se uz razdragani
osmeh u smeru koji je odredio mali,
prćasti nos.
Želela je ući u šumu da bi potražila
paprat. Čula je za verovanje da će kuća u
kojoj paprat dobro raste imati dobre
prihode od poslova i dosta para. To bi
njenoj porodici pomoglo da obnove
stari deo kuće koji je umro zajedno sa
babom i dedom, tim bezgranično
vrednim i strpljivim stvorenjima punim
ljubavi prema zajednici. Tek su, par
meseci pre nesrećnog kraja, pristali da
se stari, tradicionalni izgled promeni u
meri koja bi donela bolje uslove za
život.
Sunce je prolazilo između grana, pa
ju je razlika temperatura na čistini i
među drvećem naterala da se naježi.
Ipak, prijao joj je svež vazduh mirisa
lišća, kore drveta, smole i zemlje. Nakon
nekog vremena, učinilo joj se da je
zgazila na nešto čudno, kao da pod
nogama nije imala ravnu zemlju, niti
obli tvrdi kamičak, već nešto malo,
okruglo i tvrdo. Povukla je nogu unazad
i čučnula je da pogleda.
„Bože, otkud ovo ovde? Predivan je!“,
uzviknula je kada se u njenoj ruci našao
neobičan prsten. Sjajan kao njena kosa,
pun šara i puteva po kojima su tekli
sunčevi zraci, širok koliko i traka na
haljini, bio je spoj njenih dimenzija i
oblika. Hladan i čvrst, struktura u kojoj
su sadržani svetlo i tamno, prkosio je
25