puževe i gliste. Puževe da mu ne jedu
povrće koje je marljivo obrađivao, a gliste
za pecanje. Miris zemlje posle kiše mu je
otvarao čula, pa kad je obavio posao u
bašti, umesto da nastavi sa svojom
rutinom i da čita, on reši da produži ka
šumi.
Šetao je tako bosonog, vešto
preskakajući grane kao da je svakoj znao
mesto na kome se povila i slomila. Miris
mokre hrastovine mu je ispunjavao
nozdrve. Kroz šuštanje krošanja mu se
pričini da čuje zavijanje vuka. Srce mu
zatreperi na trenutak kao leptir kad
poleti, ali se ubrzo primiri. Nadao se da će
čuti još koji put, ali se vuk nije više
oglašavao. Koračao je još dugo prepušten
svojim mislima. Zaštićen krošnjama,
prođe veliki deo šume i izbi na jednu
čistinu, potpuno nepoznatu. Nastavi
prema stenama, na kojima su se nalazili
ostaci Keltskih utvrđenja iz davnina, sada
već prepušteni duhu vremena, i obrasli
mahovinom. Sede na jedan kamen da se
odmori, kada mu srce ponovo zaigra u
grudima, odgovarajući na zavijanje vuka.
Negde je u blizini, pomisli. Kada se
zavijanje ponovi, on se pridiže sa kamena,
pa se uputi u smeru odakle je zavijanje
dolazilo. Prilazio je oprezno, divlje zveri su
opasne, ali u zavijanju je osećao neku
tegobu, kao da je vuk baš njega dozivao.
Vide na jednom manjem uzvišenju
životinju kako stoji i osmatra, njušeći
vazduh. Siguran da je mogao još daleko
da ga namiriše, čovek nastavi prema vuku,
i kad beše na opasnoj razdaljini, zastade.
Vuk okrenu glavu ka njemu, i pogleda ga
pa krenu prema njemu, hramajući. Nije
režao, nije ni delovao kao da želi da
napadne, već je kao pas pitomo došao do
čoveka i seo mu pred noge. Čovek podiže
drhtavu ruku i pomilova ga po glavi.
Videlo se da je star. Ranjeni vuk je obično
opasan, ali ovaj je ležao mirno pored
njega i teško disao. Zadnja noga mu je
obilno krvarila.
Skinu čuturicu sa pojasa i sa strahom
mu posipa ljutu rakiju preko rane. Vuk se
trže, i zažmuri, a čovek pocepa svoju belu
košulju i obavi mu oko rane. Krvarenje još
Argus Books Online Magazine #14
malo potraja pa se zaustavi. Ode da
potraži malo vode, i nađe jedan potok, pa
napuni čuturu u kojoj prethodno beše
rakija. Napunjenu je i donese do hromok
vuka. Trudio se da podigne glavu, žeđ je
nadjačavala svaku bol. Čovek je sedeo
pored njega i milovao mu glavu, skoro
cele noći. Založio je vatru, da bi se
ogrejali. Nije mario za to što je koliba
nezaštićena, ko bi je ovde u ovoj divljini
našao.
Pred zoru vuk otvori oči i zahvalno
pogleda u čoveka. Pridiže se u sedeći
položaj. Zvezde su se polako povlačile
ustupajući mesto suncu. Gusta magla je
obavijala planinu. Čovek htede da napoji
vuka još jednom, ali čuturica beše prazna
pa ode ponovo do potoka. Kada se vratio,
pored vatre nije sedeo vuk, već muškarac
ogrnut vučjim kožuhom. Stresao se. Da li
ga to oči varaju od nespavanja ili je
priroda rešila da se poigrava sa njegovom
željom da vidi natprirodno.
Kao da je sve normalno priđe i sede
pokraj njega. Pruži mu čuturicu, vučji
čovek je prihvati i dobro otpi iz nje. Noga
mu beše obavijena košuljom. Bio je
siguran da se nešto čudno događa. Glava
mu je bila skrivena vučjim kalpakom, pa
nije mogao da mu vidi lik.
- Nemoj da se plašiš, reče hrapavim
glasom. Hvala ti što si mi pomogao. Srbi
su vučji narod. Mogu da uzmu oblik vuka
kad god požele.
- Kako je to moguće?
- Svaki čovek je to mogao. Samo,
mnogi su se otuđili od prirode, pa su ta
svojstva zamenili zlatom i srebrom,
ovozemaljskim radostima. Nisam te džabe
dozivao da mi pomogneš. Lutam već neko
vreme ovom planinom. Znam i za tvoju
kolibu na drugoj strani šume. Isto tako
znam da si ostavio sve i došao da živiš
ovde sam, odvojen od svih. Bez veza sa
spoljnim svetom.
- Sklonio sam se. Nisam mogao da
podnesem više licemerje ljudi, njihovu
pohlepu i grehe. Nisam mogao da gledam
kako mi žena odlazi sa drugim čovekom,
zato što joj smetam kad uhvatim knjige u
ruke. Nisam mogao sebi da oprostim što
18