nisam otišao roditeljima na sahranu, jer
sam bio u inostranstvu. Previše tereta
moja duša nosi, da bi živela među takvim
svetom. Zato sam se osamio, pobegao od
svih. Nisam mogao da gledam kako se
ćerke udaju za bogataše slušajući moju
bivšu ženu, znajući da će kroz život samo
trpeti maltretiranja od njih, i da će živeti u
svetu bez ljubavi. Bolje mi je ovde.
- Da li nekada poželiš da se vratiš? upita hromi starac.
- Ne. U početku mi je bilo teško da se
naviknem na tišinu, ali onda sam se
prepustio i počeo da slušam melodiju
šume, potoka, planine, predaka koji su
ovde živeli. Nekad se prepustim knjigama
pa mi misli odlutaju u daleke zemlje.
Nekad i sam pišem.
- Teško je naići na čoveka sa tako
velikim srcem. Retko ko bi prišao
ranjenom vuku da pomogne. Svi se plaše,
veruju da smo mi nekakve zveri, a ne žele
da shvate koliko su povezani sa nama. Da
li je veća zver ona u planini koja ubija da
bi se prehranila i održava ravnotežu u
prirodi, ili onaj koji svirepo ubija po
velegradima iz sebičluka i sopstvenog
zadovoljstva? Da li je grešan onaj koji hodi
planinom i oseća da je na svom tlu, ili onaj
koji otima od svojih najbližih ne bi li se
obogatio? Teški su ljudi. I ja sam delom
čovek, i celog života pokušavam da
shvatim. Ima neke stvari koje nam ljudska
priroda ne dozvoljava da razumemo, a
opet ima tako i životinjskih nagona koji
nas vuku svojim precima i prirodi. Pitanje
je šta će prevagnuti na toj večnoj vagi.
- Niko danas ne gleda kako će sprečiti
neko zlo. Samo čine i sebi i drugima
kratkotrajne užitke, verujući da će i posle
svih krađa, zločina, ubijanja, političkih
malverzacija spremno stati kad kucne čas
pred Gospoda.
- Oni koji su se nakrali žive lepo. Imaju
para, i ne haju za oprost Božji. Njihovi
gresi su toliki da ih ni jedna vaga ne bi
izmerila. Sve su to naopaki ljudi.
- Posle se pitaju zašto sam se otuđio i
došao među ova napuštena stabla, među
ove livade, šume i potoke. Zato što kako
vreme prolazi sve manje razmišljam o
Argus Books Online Magazine #14
njima. Sve manje se brinem za one koji
neće ni sami da se pobrinu za sebe. Ako je
njima lepo tako, nek nastave. Meni je
ovako lepše, zasigurno.
- Muči li te još nešto dobri čoveče?
Vidim veliku tugu koja te pritiska, a nikako
o njoj da mi ispričaš.
- Godinama sam ćutao. Hteo sam da to
potisnem, da zaboravim. Ali ne mogu.
Sebi nikada ne mogu da oprostim što sam
otišao u beli svet, da učim i radim, da
postanem neko i nešto. Ne mogu da
oprostim sebi što nisam došao kada su mi
javili da su mi roditelji poginuli. Tamo sam
bio pod tutorstvom jednog profosora na
Bečkom univerzitetu. Drugačiji je to svet.
Potrebni su papiri, pasoš, novac. Vreme.
To sam najmanje imao. Po našim
običajima su hteli da ih sahrane sutradan,
a nisam mogao da stignem. Sve bih na
svetu dao da još jednom vidim majku i
oca. Mirno bih mogao da sačekam kraj u
ovoj divljini.
Ranjeni čovek otpi još vode iz čuturice,
pa progovori.
- I ja sam se posvetio planini, ali se
nisam otuđio od naroda. Pomažem koliko
mogu. Uslišiću ti želju. Kao zahvalnost što
si mi pomogao i izvidao ranu. Znam kako
se osećaš.
Podiže ruke i skinu sa glave vučji
kalpak zbog kojeg mu se nije videlo lice.
Lice starca poprimi obličje čoveka koji ga
je stvorio. Otac samotnjaka je stajao pred
njim. Bio je zbunjen. Srce mu je lupalo kao
mahnito, kada iz šume izađe njegova
majka. Grlili su se dugo i plakali.
Ceo dan su proveli u razgovoru. Na
obroncima planine sunce je prosipalo
svoje poslednje zrake za taj dan. Vuk se
vrati u svoj životinjski oblik, a majka iščeze
sa prvim mrakom. Klimnu glavom okrenu
se i ne oslanjajući se na ranjenu nogu ode
na jednu stranu. Čovek koji je opet ostao
sam krenu prema kolibi.
Samo su mesec i zvezde bili svedoci
čoveku koji ide kroz šumu i glasno plače…
19