Milena Stojanović
Hromi vuk
Spustili se tamni oblaci nad Juhorom
pa kiša sipi već pola dana. Obronci planina
koji se vide kad je sunčano obavijeni su
kišnom zavesom, koja pritiska i topi
zemlju koja danima beše bez kapi vode.
Sparina koja se podiže davi i guši
stanovnike šume, pa se povlače u svoje
hladne jazbine. Perun šara nebo munjama
obasjavajući krošnje drveća, i terajući ih
da po danu izgledaju sablasno. Ptice su se
povukle i utihnule pa je šuma mirna, bez
zvuka, obavijena nekom zloslutnom
tišinom. Majske latice cveća se šćućurile i
čekaju da oblak odluta dalje, tražeći nove
šume koje će pokvasiti. Drhte od olujnog
vetra koji ih povija, a one se kao kakve
zveri bore da ih ne iščupa iz korena.
Mala koliba smeštena na samom rubu
šume, nekako se utopila uz same grane
hrastova koji su se nadvijali nad njom.
Sazidana od kamenja iz potoka koji
nedaleko protiče, i teških hrastovih debla,
oličinje je prave šumske kućice u koju bi
mogla stati omanja porodica. Ali, čovek
koji živi ovde beše samotnjak već
godinama. Nije on rođen u ovoj divljini,
niti je uvek bio sam. Nekako je spontano
dolazio vikendima, kada ugrabi vremena
za sebe. Na porodične ručkove i proslave
sa prijateljima se osećao kao otuđenik,
kao da su mu iz srca iščupali deo prirode
kada su iz sela u podnožju Juhora rešili da
se presele u velegrad. Pošao je tako
davno trbuhom za kruhom, što bi narod
rekao, ali je opet svakog vikenda prelazio
automobilom više od sto kilometara ne bi
li se našao na svojoj zemlji, u kućici koju
su njegovi preci sagradili. Godine ratova i
bitaka su prošle, ali je kuća i dalje stajala,
negde negde oštećena. Sve je to on
marljivo popravljao i pravio da mesto
bude što ugodnije za njega, kome je to bio
zbeg od gradske vreve i prašine.
Argus Books Online Magazine #14
Često je sedeo na pragu, sam,
zamišljen i zagledan u daljinu, pušeći
duvan iz dedine lule. Zamišljao je u svojoj
glavi kako pred njim igraju vile, oko
lesnika koji omađijaju sve svojim
čarobnim melodijama, da bi samo jednim
oblakom dima, raprštio takve misli, i
odlutao do vrha Juhora na kome orloglavi
sleću i donose hranu za mlade, koji ih
verno čekaju u svojim gnezdima. Celog
života je slušao priče o tome. I ako je
imao veliku maštu, nikada mu se nije
ostvarila želja da vidi neko od tih
čudnovatih stvorenja koja nastanjuju
srpske šume.
Rešio je tako da ostavi sve i da se
preseli u tu malu kolibu. Kada su počeli
problemi sa ženom i kada je poudavao
kćeri, pokupio je svoje stvari i krenuo.
Nekoliko prašnjavih kofera skinutih sa
tavana, ispunio je odećom, knjigama i
praznim sveskama. Pre podne je spremao
ručak, pecao, sakupljao drva, a popodne
bi čitao ili pisao. A voleo je ruske
književnike. Čitao je i po nekoliko puta
slavna dela Čehova, Dostojevskog,
Bukovskog...
Kada bi uzeo da piše, pisao bi o vilama,
šumama, logorskim vatrama, napuštenim
stvorenjima od kojih su svi digli ruke ne bi
li gradili njihove fabrike, gradove, hale i
pogone. Pisao je i o lepim ženama koje su
mu falile u trenucima samoće, ali je te
beleške krio i sam od sebe. Kao da se stidi
od svojih nagona, skrivao ih je u podu,
ispod trošnih dasaka, da ne bi ukaljao ovo
divno mesto u prirodi.
Kiša se povukla i oblaci odneše loše
vreme negde dalje, osavljajući mokru
zemlju i povijene grane drveća. Na
vratima kolibe se promoli seda glava
čoveka obučenog u letnju belu košulju i
sive pantalone. Bosonog je gazio po
hladnoj blatnjavoj zemlji. Zaputio se u
malu baštu iza kuće ne bi li sakupio
17