Žena otvori usta u nemo „O.” Seo sam
na klupu u hodniku i buljio u televizor i
dalje masirajući slepoočnice i nadajući se
da će to pivo stići brzo. Bilo bi dobro i da
bude hladno.
- Ja sam Konsuela Simons, nastavnik i
nadzornik nastavnog tima. Ima nas tako
malo ovde - reče uz osmeh. - Nadam se
da je sve u redu?
- Drago mi je, gospođice Simons, ja
sam Džejk Staks, a ovo je moj kolega,
doktor Sajmon Bejli.
Rukovao sam se sa njom
najneprijatnije moguće, takozvanom
„mrtva riba“ tehnikom, u nadi da mi se
više neće obraćati.
- Moj kolega, za čija dela ste sigurno
čuli, teže podnosi nedostatke u sistemu.
- Nedostatke? Nadam se da nije ništa
ozbiljno...
- Ne, ne, ne, taman posla. Projekat je i
dalje u fazi ispitivanja, normalno je da se
tu i tamo provuče neki propust. Problem
je više sociološke prirode. Celo ljudsko
društvo i dalje oseća posledice keplerskog
incidenta, a deca naročito. Živimo u
unikatnom dobu za čovečanstvo. Deca
imaju sposobnost koja je doskora bila
ograničena na likove iz super-herojskih
stripova. Svo znanje ovog sveta, više od
trideset hiljada godina prikupljanja
podataka im je na dohvat ruke.
Podigoh pogled sa programa za tren.
Oči mi se na tren susretoše sa Džejkovim.
Pošto nije video negodovanje u njima, on
nastavi.
- I da bi prihvatili to znanje, ne moraju
da rade gotovo ništa. Samo da budu
prisutna i dignu glavu od besmislenih
distrakcija na par minuta. Ne pate od
paklenih glavobolja kao mi, nemaju
izgovora da se zamlaćuju smećem. Mogu
da znaju sve i budu bilo šta, što je opcija
koju niko od nas nije imao. Niko ih ne tera
da budu naučnici ili veliki pisci, ali jedina
Argus Books Online Magazine #14
stvar koja ih sprečava da to budu su oni
sami.
Konsuela zaklima glavom
poluotvorenih usana. Uto naiđe druga
radnica sa limenkom Pabsta u ruci.
Konsuela joj priđe, uze pivo i pruži mi ga.
Bilo je hladno, hvala kosmosu. Odmah
sam ga otvorio i krenuo halapljivo da
gutam.
- Ja sad moram da se vratim poslu.
Drago mi je što smo se upoznali,
gospodine Staks, doktore.
- Zadovoljstvo je moje! I zovi me Džejk,
molim te - odgovori on, dok sam ja ispijao
drugu polovinu limenke.
Konsuela zatim pođe niz hodnik, pa
zastade i okrete se.
- Gospodine... Džejk. Da li si za to da
možda neki dan odemo zajedno na ručak?
- Bilo bi mi zadovoljstvo. Pozovi me
bilo kad, moj broj je 9907634.
Žena u crvenom se nasmeši još
jednom, okrete se i ode. Džejk ju je
posmatrao kako odlazi koji tren, pa sede
pored mene.
- Nadam se da se ne ljutiš.
- Ma kakvi. Znaš da ja nemam
problema s tim da moji prijatelji koriste
moje gradivo.
- Hvala ti. Razumeš situac iju...
- Da. Razumem.
Razmišljao sam... Da li sam razumeo
situaciju? Koliko ja uopšte razumem?
Koliko bilo ko od nas bilo šta razume?
Stvarno smo rasa ometena u razvoju.
Možda je onaj zrak ipak trebalo sve da nas
uništi. Možda i ne. Ali svakako je veoma
pretenciozno sa naše strane to što se
smatramo inteligentnim bićima.
16