Čim je izašao iz šume, ugledao je
na vrhu brda krov male kućice,
zaklonjene drvećem i šibljem. Na
putu je bio je parkiran Lakijev žuti
golf. Pored njega, prepoznao je
Ivana, gde stoji sa nekim krupnim
čovekom i gledaju traktor što
izorava jarugu na padini pored kuće.
„Izgleda da smo stigli“, rekao je
malom čovečuljku sa nao¬čarima
pored sebe.
Izašli su iz auta. Zukić je prišao
Ivanu.
Pozdravio se sa Ivanom, a onda
pružio ruku i drugom muškarcu.
„Poštovanje, ja sam Draško Zukić,
Lakijev prijatelj“, predstavio mu se.
Kameni je prihvatio ruku i
odgovorio:
„Dobar dan, dobro došli, ja sam
Mihajlo Luković, Aleksin pri¬jatelj.“
„A gde je Laki?“, upitao je Zukić
obojicu.
Ivan mu pokaza glavom prema
traktoru, a Kameni, češkajući se iza
uva, odgovori:
„Prijatelj nam je, kanda, izludeo,
ene ga ore livadu, sto puta sve po
istom mestu, sad ’namo, sad ’vamo,
is-kop’o je već dva metra, mo’š u
rupu već diviziju sa’raniti, a računam
da će do jutra stići i do Kine, jašta,
more!“
Čovečuljak sa naočarima nije se
zaustavljao, nego se, bez reči, uputio
bliže kući, jednom rukom se držeći
za okvir naočara, a dru¬gom
opruženom ispred sebe. Izgledalo je
kao da opipava zrak.
Koliko god da se Kameni čudio
Lakiju, još više se začudi čovečuljku!
„A šta ovaj opipava, je l’ ćorav, šta
li?“, upita Zukića.
Ivan se zasmejao.
„To je Orhan Kalamperović, on je
vidovnjak, traži energetski pojas ili
Argus Books Online Magazine #14
tačke, jebemliga, kako se to već zove, preko njih može da komunicira
sa duhovnim svetom i da razgovara
sa mrtvima,“ objasni Zukić.
„A, tako…“, reče Kameni, kao da
mu je sad, posle razjašnjenja, sve
postalo jasno. Još uvek se češkao iza
uva.
Laki je registrovao da je stigao
Zukić, pa je doterao traktor do njih.
„Je li sve u redu? Gde je
Magdalena?“, pitao je uzbuđeno
Zukića ugasivši traktor i skočivši sa
njega.
„Ne brini ništa, kod mene je u
kući, sa ženom i decom. Nego…“,
Zukić pokaza Lakiju čovečuljka, koji
je zamicao iza ograde u dvorište.
„Doveo sam vidovnjaka, on može da
komunicira sa mrtvima, možda
može da sazna gde su kosti one
veštice…“
Laki ga zagonetno pogleda.
„Znam ja gde su kosti Magdalene
Simonović i nje-nog brata.“
Sva trojica ga sa zaprepašćenjem
pogledaše! Ivanu uz tresak ispade
knjiga iz ruke.
„Gde…?“, upita Zukić.
Laki podiže prst uvis, i ne
okrećući se, uperi ga sebi iza
ramena. „Tamo, gde orem!“
Kiša, koja se celo popodne
približavala sa juga, po-če da pljušti
u tom trenutku.
16.
Bio je jul mesec 1896. godine,
kada se Vukadin Luković, posle
godinu dana, vratio u Lakiće.
Tragični događaji vezani za Aleksu
Lakića, njegovog prijatelja od
detinjstva, od prošle jeseni i zime, i
108