Magdaleni i rekao da sa Ivanom
upravo kreće u Lakiće.
Ako vidovnjak nema ništa u planu
i ako može da pomogne, zašto to ne
bi učinio u Lakićima? Put može naći
po auto karti, a kuću će, verovatno,
raspitivaće se usput.
Ženi je objasnio da je pozvan da
ispomogne kolegu, i zamolio ju je da
pravi društvo Magdaleni kad se probudi.
„Hoćeš doći do ručka?“, pitala je.
Odgovorio joj je da ne čekaju,
ješće nešto usput, ili kad se vrati.
Kad mu gospodin Kalamperović
otvori vrata stana, Zukića je
dočekalo iznenađenje!
Vidovnjak je bio visok nešto
manje od metar i po i nosio je
naočare debljine dve oveće
pepeljare, iza kojih su njegove
bledoplave oči izgedale ogromne!
Bio je obučen u sivo parno odelo, i
sivu košulju, bez kravate,
raskopčane kragne čiji su vrhovi
dosezali skoro do pola tela. Na
nogama je imao kućne papuče u
oblika dva velika bela zeca.
Živeo je u malom stanu,
popunjenom knjigama. Ponudio je
Zukiću kafu i konjak.
„Razumem ja skepticizam naših
ljudi koji ne veruju da je
komunikacija sa mrtvim osobama
moguća,“ rekao je Orhan kad je
poslužio piće i seo u veliku fotelju
nas-pram Zukića. Fotelja ga je
progutala, noge su mu visile deset
santimetara nad podom. „Ovde je
pedeset godina vladao komunizam, i
veliki broj ljudi ne veruje u zagrobni život. Ali, evo, uzmite za
primer Severnu Ameriku i Kanadu.
Po istraživanjima renomiranih
agencija, tamo dvesta hiljada ljudi
svako veče komunicira sa mrtvima.
Argus Books Online Magazine #14
Vidim da niste ubeđeni, ali evo vam
dokaza! Sigurno ste gledali mnogo
filmova u kojima se pojav¬ljuje
takozvana uidži ploča ili ploča za
gatanje. To je kartonska ploča sa
štampanom abecedom i plastičnim
trouglom. Pored slova abe¬cede ima
i odštampano jedno „da“ i jedno
„ne“. Nekoliko ljudi sedne oko ploče,
pazeći da se ne dodiruju i stave
desni kažiprst na plastični trougao.
Pozovu pri-sutnog duha, nešto
upitaju, i trougao sam od sebe krene
od slova do slova, ispisujući reči!“
„Gledao sam to u filmo f