najnoviji događaji, od pre mesec
dana, povezani sa spaljivanjem
sopstvene kuće i samoubistvom
Aranđela Lakića, o čemu mu je pisao otac, ostavili su mu duboke
ožiljke na srcu.
O, kako je žalio za svojim
prijateljem Aleksom Lakićem! Stalno
je sebe preispitivao, da li je mogao
da predvidi Aleksin nervni slom, i da
mu na vreme pomogne? Krivio je
sebe što je previđao znake njegovog
gubljenja veze sa stvarnošću. Ali, šta
je on tu i mogao učiniti? Aleksa Lakić
je bio svojeglav i on na njega nikako
nije mogao uticati… Proklete da su te
vizije, to ga je možda i izludelo.
Video je strašne stvari i nije mogao s
tim da se nosi!
A opet, sećao se Alekse Lakića i iz
boljih dana… Još dok su bili samo
dečaci, Aleksa Lakić, iako godinu
dana mlađi, uvek je bio zreliji i
pametniji. Bio je preduzimljiviji,
hrabriji, i živeo je život punim plućima. Nije imao mnogo prijatelja i
može se reći da mu je Vučko, bio
jedini… Uvek je bio nasmejan,
raspoloženje navučeno kao maska i
onda kada bi ga nešto mučilo.
Odavno je to Vučko bio zapazio,
česte provale besa, brzo bi zamenjivao osmehom i glumljenim
raspoloženjem! Nikome se nije
otvarao, svoje brige i zle slutnje ni sa
kim nije delio i to ga je, na kraju,
slomilo!
Razmišljajući o Aleksi, Vukadin
Luković je često tog leta obilazio
zgarište njegove kuće. Seo bi na
travu is-pred crnih kamenih zidova,
jedino preostalo nakon po-žara, kao
jezivi spomenik zle sudbine. Tu bi se
prisećao svog prijatelja.
Septembar je već odmakao, kad je
ponovo otišao na zgarište.
Argus Books Online Magazine #14
Ležao je opružen na travi, glave
podbočene ruka-ma i grickajući vlat
trave, gledao je dole, prema šumi.
Mora da je zaspao, kako bi
drukčije mogao obja-sniti to što se
desilo?
Iza sebe začu pomeranje trave i
pomisli: vetar. Nije se okrenuo
prema zgarištu. A onda…
Onda mu je odatle prišao Aleksa
Lakić, i seo pored njega!
Ovo je san, sinu Vučku, i nije se
mnogo uznemirio neočekivanim
susretom. U stvari, bio je srećan što
opet mo