mešam. Hteo sam da ti ukažem na
budućnost, da je sam promeniš. Ali,
postigao sam samo to, da ovu
devojku ne ubiješ zbog ljubavi, nego
zbog ludila...“, čuje glas dečaka iz
mraka.
„Uću-tiii!“, viče Aleksa Lakić,
dižući se iz vode i zatvarajući uši
rukama.
„Sad imaš samo još jednu šansu
da stvari donekle ispraviš. Pusti
njenog brata, i prijavi se vlastima,
dozvoli da Magdalena bude
sahranjena u skladu sa običajima,
spasićeš i sebe i buduće naraštaje
prokletstva. Samo te još to molim…“
Sad njegov glas čuje u glavi, iako je
zatvorio rukama uši.
„Beži od mene, soto-nooo!“, urliče
Aleksa Lakić, i okreće se oko sebe da
pronađe to đavolovo dete koje ga
proganja!
I vidi ga, stoji naslonjen na drvo, u
polumraku uga-sle vatre.
„Mučio si me od detinjstva svojim
prikazama, nisi mi dao mira da živim
svoj život, otkidaš svaki put po deo
mene kad se pojaviš, neću biti
slobodan dok god nas je dvojica u
jednoj glavi…!“, sikće sad Aleksa
Lakić, dok posrće prema dečaku
pored drveta.
„Nemoj...“, pokušava dečak da mu
još nešto kaže, ali, Aleksa je već
stigao do njega, i sklapa mu šake oko
vrata da mu zaguši rečenicu. Dečak
se i ne otima, stoji mirno uz drvo,
dok mu on sve jače steže vrat. Gleda
ga pravo u njegove razrogačene oči,
ali ne vidi dobro, jer je leđima
zaklonio i ono malo svetlosti koja je
dolazila od skoro zgasle vatre. Ipak,
oseti njegov vrat ispod prstiju,
okreće ga u stranu i steže, sve dok ne
oseti da mu je u rukama puklo…
Tek tada ga pušta i odmiče se.
Argus Books Online Magazine #14
U zadnjoj svetlosti ugaraka sa
ognjišta vidi dečaka i smrznu se od
zaprepašćenja! Goli dečak kome je
upravo slomio vrat, vezan je za drvo
i u ustima ima komad tkanine da ne
može da priča!
I, vidi još, ovaj dečak ima nacrtane
brkove…!
14.
Kad je otvorio oči, video je lice
Mihajla Lukovića. Kameni mu je
jednom rukom držao glavu, a
drugom ga polivao po licu vodom iz
balona, istog onakvog kakvog je
uvek držao u autu.
Laki zastenja i pridiže se.
„Čuo sam da se neko sa mosta
surva u jarak i slomije vrat, ali da
pa’ne sa stolice, i ubije se, e, to još ne
čuh!“, smejao se Kameni.
„Gde je Ivan?“, upita Laki polako
se podižući.
Bili su na verandi ispred kuće,
pored njih je ležala prevrnuta
stolica.
„Ako misliš na onog strašljivca,
što se prep’o Ilije, eno ga sedi tamo u
autu i uči nešto iz neke knjižurine.
Nije smeo da uđe ’vamo, pa se Ilija
vratio po mene, kad te je naš’o ovde
besvesnog. Ostario je Ilija, nije mog’o
sam da te podigne, a od školarca
nikak’e vajde…“, mleo je Kameni.
Laki je sad video da je i Kameni
ostario, kose sa glave je nestalo, ali
je zato imao trideset kilograma više
nego kad ga je poslednji put video.
Ipak je kao čigra skočio na noge,
povukavši ispod pazuha Lakija uvis,
tako naglo i snažno, da je skoro
vrisnuo od bola istegnuvši već po
drugi put razbijena leđa. Nadimak
Kameni, koji mu je Laki dao u
detinjstvu mu je još priličio…
104