ćeš ti naći ono što oni nisu u stanju? Ti
vjerovatno možeš što oni ne mogu.”
‘‘Da , to može biti”, složila se Marta.
‘‘To bi trebalo da zna onaj što tebi
daje informacije. Senade, molim te,
pozovi prijatelja da nas vrati.”
Marta se rastužila pri pomisli da je Filip
ljut što ga je uvalila u sve ovo. Nije mu
više ništa govorila.
‘‘Filipe, tebi ako je suđeno da ideš
takvim putem, ne smiješ skrenuti. Ti na
njihovoj strani nikad biti nećeš jer si
osetio da su zli”, rekao mu je Senad
istinu. “Pozvaću nekog ko će doći pred
vas do pola puta. Ne može auto ovim
stazama.”
‘‘U redu je, hvala ti. Marta, oprosti ako
sam nervozan.”
‘‘Ma, i ja sam. Otkud mi je ovako nešto
moglo pasti na pamet? Pisaću ja onome
večeras, da ga pitam, šta zna a šta ne
zna.”
‘‘Kako god bilo, upali smo u igru i
nećemo se izvući.”
Kiša je počela da pada. Pozdravili su se
sa Senadom, a on je obećao da će ih zvati
da se vrate. Polako su krenuli peške po
kišici, što im je odgovaralo, kao
rashlađenje posle one neočekivane zbrke.
Na pola puta čekao ih je Senadov prijatelj
u kolima, srdačno se upoznao sa njima i
nije pitao ništa. Kada su prošli pored one
kafane iza Mileševe, Filip ugleda grupu
ljudi kako sedi unutra. Bili su to oni
zagonetni došljaci.
‘‘Eno ih, unutra su! Sede!''
‘‘Vidim ih. Sakrili su se od kiše”,
odgovorila je Marta mrzovoljno. Nije
znala kako da se iščupa iz nezgodne
situacije. Vozač se zabrinuto okrenuo.
‘‘Meni je Senad rekao, da vas ne
zapitkujem. I oprostite, molim vas,
trebam li vas voziti do stana, ako ste u
nevolji?''
‘‘Ne, Admire, hvala ti. Auto mi je kod
manastira. Mi ćemo ovde izaći, tebi veliko
hvala. Živ bio!''
Argus Books Online Magazine #13
‘‘Nemojte se zahvaljivati, ovo nije
ništa. Ako vam opet zatrebam, javite se.”
Marta i Filip su se nasmejali.
‘‘Ko zna, možda nam opet zatreba
tvoja pomoć ako krenemo ovako, kao
ovce”, našalio se Filip.
‘‘Marta, uskači u auto, idemo kod tebe
da se odmorimo. Potrebna je još jedna
kafa.”
‘‘Idemo da ručamo. Samo kad smo se
sklonili. A krivo mi, išlo mi se na tvrđavu.”
‘‘I meni je. Vratićemo se, ovo je tek
početak. A da mi je videti onog kaluđera,
da ga pitam nešto. Zna on ko su oni ljudi.”
‘‘Zaboravi kaluđera, nema sad nikoga.
Vratićemo se i ovamo.”
Oboje su se zasmejali. Zbijati šale u
krajnje ozbiljnim situacijama, odlika je
mnogih ljudi, što ne znaju ni sami
objasniti. To je možda pokušaj da se
ostane u trenutku i odložiti nepoznato što
dolazi.
Dok je vozio, Filip je našao radio
stanicu sa do brom muzikom, pričao sa
drugaricom o Prijepolju, kako mu se
sviđa, lepo je, mirno mesto… Mileševac je
ostao iza njih, sa svojom tajnom,
strašnom ili lepom, tek će se saznati... U
stanu su ručali ono što je Marta več sinoć
pripremila. Ponovo se osećala mala
napetost između njih.
‘‘Smeš li spavati noćas ovde?''
‘‘A gde ću? Smeš li ti spavati gore,
sam''?
‘‘Ne zezaj, molim te, nisam tolika
kukavica?”
Nju je ovo zabavljalo, jer je poželela da
ga zadrži.
‘‘Šalim se... I ti ćeš doći opet kada
Senad javi.”
‘‘Takav je dogovor. Mada pojma
nemam šta ćemo tamo. Jedino da se
neko spusti u isposnicu.”
‘‘Bože, šta li ima gore?”
''Mislim da znam... Recimo da je u ono
doba, neko došao da nastavi Hristovu
lozu. Živeli su u gradu sve sami direktni
98