Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | 页面 98

ćeš ti naći ono što oni nisu u stanju? Ti vjerovatno možeš što oni ne mogu.” ‘‘Da , to može biti”, složila se Marta. ‘‘To bi trebalo da zna onaj što tebi daje informacije. Senade, molim te, pozovi prijatelja da nas vrati.” Marta se rastužila pri pomisli da je Filip ljut što ga je uvalila u sve ovo. Nije mu više ništa govorila. ‘‘Filipe, tebi ako je suđeno da ideš takvim putem, ne smiješ skrenuti. Ti na njihovoj strani nikad biti nećeš jer si osetio da su zli”, rekao mu je Senad istinu. “Pozvaću nekog ko će doći pred vas do pola puta. Ne može auto ovim stazama.” ‘‘U redu je, hvala ti. Marta, oprosti ako sam nervozan.” ‘‘Ma, i ja sam. Otkud mi je ovako nešto moglo pasti na pamet? Pisaću ja onome večeras, da ga pitam, šta zna a šta ne zna.” ‘‘Kako god bilo, upali smo u igru i nećemo se izvući.” Kiša je počela da pada. Pozdravili su se sa Senadom, a on je obećao da će ih zvati da se vrate. Polako su krenuli peške po kišici, što im je odgovaralo, kao rashlađenje posle one neočekivane zbrke. Na pola puta čekao ih je Senadov prijatelj u kolima, srdačno se upoznao sa njima i nije pitao ništa. Kada su prošli pored one kafane iza Mileševe, Filip ugleda grupu ljudi kako sedi unutra. Bili su to oni zagonetni došljaci. ‘‘Eno ih, unutra su! Sede!'' ‘‘Vidim ih. Sakrili su se od kiše”, odgovorila je Marta mrzovoljno. Nije znala kako da se iščupa iz nezgodne situacije. Vozač se zabrinuto okrenuo. ‘‘Meni je Senad rekao, da vas ne zapitkujem. I oprostite, molim vas, trebam li vas voziti do stana, ako ste u nevolji?'' ‘‘Ne, Admire, hvala ti. Auto mi je kod manastira. Mi ćemo ovde izaći, tebi veliko hvala. Živ bio!'' Argus Books Online Magazine #13 ‘‘Nemojte se zahvaljivati, ovo nije ništa. Ako vam opet zatrebam, javite se.” Marta i Filip su se nasmejali. ‘‘Ko zna, možda nam opet zatreba tvoja pomoć ako krenemo ovako, kao ovce”, našalio se Filip. ‘‘Marta, uskači u auto, idemo kod tebe da se odmorimo. Potrebna je još jedna kafa.” ‘‘Idemo da ručamo. Samo kad smo se sklonili. A krivo mi, išlo mi se na tvrđavu.” ‘‘I meni je. Vratićemo se, ovo je tek početak. A da mi je videti onog kaluđera, da ga pitam nešto. Zna on ko su oni ljudi.” ‘‘Zaboravi kaluđera, nema sad nikoga. Vratićemo se i ovamo.” Oboje su se zasmejali. Zbijati šale u krajnje ozbiljnim situacijama, odlika je mnogih ljudi, što ne znaju ni sami objasniti. To je možda pokušaj da se ostane u trenutku i odložiti nepoznato što dolazi. Dok je vozio, Filip je našao radio stanicu sa do brom muzikom, pričao sa drugaricom o Prijepolju, kako mu se sviđa, lepo je, mirno mesto… Mileševac je ostao iza njih, sa svojom tajnom, strašnom ili lepom, tek će se saznati... U stanu su ručali ono što je Marta več sinoć pripremila. Ponovo se osećala mala napetost između njih. ‘‘Smeš li spavati noćas ovde?'' ‘‘A gde ću? Smeš li ti spavati gore, sam''? ‘‘Ne zezaj, molim te, nisam tolika kukavica?” Nju je ovo zabavljalo, jer je poželela da ga zadrži. ‘‘Šalim se... I ti ćeš doći opet kada Senad javi.” ‘‘Takav je dogovor. Mada pojma nemam šta ćemo tamo. Jedino da se neko spusti u isposnicu.” ‘‘Bože, šta li ima gore?” ''Mislim da znam... Recimo da je u ono doba, neko došao da nastavi Hristovu lozu. Živeli su u gradu sve sami direktni 98