Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 97

bajkovita”, brzo je odgovorila Marta kojoj se nije dopadalo da uđe u džamiju. Nije nikada ulazila i obuzeo je strah od nepoznatog. ''Onda sačekajte momenat.” Senad je otrčao do džamije i brzo se vratio. Nosio je u ruci zelenu maramu, kačket i Kuran. ‘‘Ovako vas mogu maskirati. Ti, sestro, pokrij glavu, da oni misle kako ste muslimanski bračni par. Dobro je što si tako obučena, da ti ne moram i odelo donositi. Ja ću Kuran držati u rukama, da izgleda kako vas učim.” Bili su to minuti smeha, dok je Senad pokušavao da umota Martinu glavu maramom. ‘‘Moram priznati da ti lepo stoji'', našalio se Filip gledajući u Martu. Lice joj je bilo uokvireno zelenom maramom. I sama sebi se smejala. ‘‘Ovo radim samo kada je januarski mraz.” ‘‘Ti si učiteljica u Prijepolju, znam te ja”, rekao joj je Senad. ‘‘Stvarno, prepoznao si me. A jesi li možda njega?'' ‘‘Kako da ne? Zato sam doneo ovaj kačket. Neću vas pitati otkud ste zajedno, al' hodži moram reći. Možda će vama i da pomogne.” Filip je hteo da mu se još jednom zahvali, ali začu nečije korake u blizini i glasove. Džamiji se približavala grupa ljudi. Bilo ih je desetak, sredovečna gospoda, u tamnim košuljama i pantalonama. Sporo su se kretali i skenirali pogledom sve pred sobom. Filip navuče kačket preko obrva, da bi lik što više zaklonio, Marta je oborila glavu poput pokorne vernice, dok je Senad čitao molitvu. Bio je potpuno predan i opušten, njegov meki glas olakšavao je napetu situaciju. Filip je stegao Martu za ruku, ona oseti da mu je šaka hladna i znojava. ‘‘Ne gledaj u njih”, prošaputala je. Argus Books Online Magazine #13 ''Marta... zlo dolazi.” Gledao je u Senada kako se predano moli i pomisli da je ova momak blagosloven, pa silno poželi da je kao on. U isto vreme, osećao je kako mu leva strana glave trne, da li od straha ili je neko od stranaca poslao negativne signale, nije mogao da zaključi. Okrenuo se polako, morao je da ih vidi. Probudila se radoznalost, probudio se nagon čovečiji da vidi i što ne želi i što ne treba. I desilo se upravo ono što je očekivao. Svi su gledali u njega, kao da ga poznaju. Njihovi hladni i radoznali pogledi… sve mu je bilo jasno. Ovi ljudi su znali ko je on. Kao da su ga očekivali. Jednom je čak i bilo neprijatno od Filipovog pogleda. Kao da mu je na trenutak bilo muka, pomalo se zateturao i krenuo žurno napred. Ostali su i dalje gledali Filipa. To je i Marta primetila, pa je i ona podigla glavu. Uštinula ga je za šaku, što njega malo povrati. Ponovo je obratio pažnju na Senada, koji je ipak postajao nervozan. Zamuckivao je i klanjao se, kao da želi prizvati Svevišnjeg da otera zlo. A zlo se zaista osetilo. Došljaci su imali negativnu auru, hladnoća se oko njih širila. Nisu imali nameru da se zaustave ali šetnja njihova bila je spora, kao da joj kraja nema. Kada su konačno nestali iz vida, Senad sklopi knjigu ispred sebe i duboko uzdahnu. ‘‘Pozvaću jednog prijatelja da dođe po vas. Ne možete peške.” Filip je sve više bio uznemiren i nervozan. Imao je osećaj da ovaj nešto krije. ‘‘Brate, znaš li ti nešto, što mi ne znamo? Ovi su me prepoznali, ili bar znaju da nismo muslimani. Utrnula mi je leva strana glave, posmatrali su me kao da gledaju u nešto što im je potrebno.” ‘‘Ništa ne krijem, samo povezujem! Ako si ti imao hrabrost da uzdrmaš vjerovanja crkve kojoj pripadaš, a ovi ljudi gore nešto traže... Zar neće očekivati da 97