bajkovita”, brzo je odgovorila Marta kojoj
se nije dopadalo da uđe u džamiju. Nije
nikada ulazila i obuzeo je strah od
nepoznatog.
''Onda sačekajte momenat.”
Senad je otrčao do džamije i brzo se
vratio. Nosio je u ruci zelenu maramu,
kačket i Kuran.
‘‘Ovako vas mogu maskirati. Ti, sestro,
pokrij glavu, da oni misle kako ste
muslimanski bračni par. Dobro je što si
tako obučena, da ti ne moram i odelo
donositi. Ja ću Kuran držati u rukama, da
izgleda kako vas učim.”
Bili su to minuti smeha, dok je Senad
pokušavao da umota Martinu glavu
maramom.
‘‘Moram priznati da ti lepo stoji'',
našalio se Filip gledajući u Martu. Lice joj
je bilo uokvireno zelenom maramom. I
sama sebi se smejala.
‘‘Ovo radim samo kada je januarski
mraz.”
‘‘Ti si učiteljica u Prijepolju, znam te
ja”, rekao joj je Senad.
‘‘Stvarno, prepoznao si me. A jesi li
možda njega?''
‘‘Kako da ne? Zato sam doneo ovaj
kačket. Neću vas pitati otkud ste zajedno,
al' hodži moram reći. Možda će vama i da
pomogne.”
Filip je hteo da mu se još jednom
zahvali, ali začu nečije korake u blizini i
glasove. Džamiji se približavala grupa
ljudi. Bilo ih je desetak, sredovečna
gospoda, u tamnim košuljama i
pantalonama. Sporo su se kretali i
skenirali pogledom sve pred sobom. Filip
navuče kačket preko obrva, da bi lik što
više zaklonio, Marta je oborila glavu
poput pokorne vernice, dok je Senad
čitao molitvu. Bio je potpuno predan i
opušten, njegov meki glas olakšavao je
napetu situaciju. Filip je stegao Martu za
ruku, ona oseti da mu je šaka hladna i
znojava.
‘‘Ne gledaj u njih”, prošaputala je.
Argus Books Online Magazine #13
''Marta... zlo dolazi.”
Gledao je u Senada kako se predano
moli i pomisli da je ova momak
blagosloven, pa silno poželi da je kao on.
U isto vreme, osećao je kako mu leva
strana glave trne, da li od straha ili je
neko od stranaca poslao negativne
signale, nije mogao da zaključi. Okrenuo
se polako, morao je da ih vidi. Probudila
se radoznalost, probudio se nagon
čovečiji da vidi i što ne želi i što ne treba. I
desilo se upravo ono što je očekivao. Svi
su gledali u njega, kao da ga poznaju.
Njihovi hladni i radoznali pogledi… sve
mu je bilo jasno. Ovi ljudi su znali ko je
on. Kao da su ga očekivali. Jednom je čak
i bilo neprijatno od Filipovog pogleda.
Kao da mu je na trenutak bilo muka,
pomalo se zateturao i krenuo žurno
napred. Ostali su i dalje gledali Filipa. To
je i Marta primetila, pa je i ona podigla
glavu. Uštinula ga je za šaku, što njega
malo povrati. Ponovo je obratio pažnju na
Senada, koji je ipak postajao nervozan.
Zamuckivao je i klanjao se, kao da želi
prizvati Svevišnjeg da otera zlo. A zlo se
zaista osetilo. Došljaci su imali negativnu
auru, hladnoća se oko njih širila. Nisu
imali nameru da se zaustave ali šetnja
njihova bila je spora, kao da joj kraja
nema. Kada su konačno nestali iz vida,
Senad sklopi knjigu ispred sebe i duboko
uzdahnu.
‘‘Pozvaću jednog prijatelja da dođe po
vas. Ne možete peške.”
Filip je sve više bio uznemiren i
nervozan. Imao je osećaj da ovaj nešto
krije.
‘‘Brate, znaš li ti nešto, što mi ne
znamo? Ovi su me prepoznali, ili bar
znaju da nismo muslimani. Utrnula mi je
leva strana glave, posmatrali su me kao
da gledaju u nešto što im je potrebno.”
‘‘Ništa ne krijem, samo povezujem!
Ako si ti imao hrabrost da uzdrmaš
vjerovanja crkve kojoj pripadaš, a ovi ljudi
gore nešto traže... Zar neće očekivati da
97