Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 96

‘‘A pogledaj grad iznad, ovo je neverovatan prizor!'' Tajanstveni kameni grad na steni, izgleda nestvarno i nedodirljivo. Kao trijumf koji treba osvojiti, ali prvo srcem, pa onda telom. Kule se učiniše Filipu, kao i freske u Mileševi. Imao je osećaj da će progovoriti. ''Šta li je tamo, zaboga? Šta misliš, koliko li je put strašan do gore?'' Umesto odgovora, Marta ga je ćušnula u rame. ''Šta?'' ‘‘Videla sam nekoga u dvorištu. Neki momak. Eno ga.” Nije se iznenadio. Visok, crn momak, dosta mlađi od njega, prišao im je i očigledno hteo da im se obrati. ‘‘Dobar dan!”- prvi se javio Filip. ‘‘Dobar dan! Uđite da se odmorite. Vidim da ste polegali, pa da vam ponudim pomoć.” ‘‘Najlepše hvala. Krenuli smo gore, a ovamo smo imali nameru da svratimo posle, pri povratku.” Momku su oči bljesnule, izgledao je uznemireno. Pružio je ruku, prvo Filipu, onda i devojci. ‘‘Ja sam Senad. Služim ovoj džamiji i pomažem. Uđite, molim vas, nešto ću vam reći.” ‘‘Da li je hodža unutra?'' ‘‘Nije. Do kraja dana će doći. Treba li vam?'' ‘‘Da, ako je voljan da razgovara sa nama. Mi bismo ga nešto zamolili. Ja sam profesor istorije.” Senad je klimnuo glavom i nasmejao se.”Niste jedini koji je ovde zbog istorije. Nikome hodža nije odgovorio, nikad ništa. Svakog interesuje onaj grad gore. Zato uđite, molim vas.” Dvoje uđoše u dvorište, bez reči. Jasno je bilo da njima ima šta reći. Seli su na malu klupicu ispod drveta. ‘‘Da li ste gladni, treba li vam što?” ‘‘Ne, brzo smo stigli, od manastira Argus Books Online Magazine #13 peške. Hvala na ljubaznosti.” ‘‘Pa, slušajte me, Filipe, danas nemojte nastaviti put. Vratite se.” ''Zašto? Misliš, nevreme će.” ‘‘Ne, neće... Meni je hodža stalno govori, ako vidim da neko od dobrih putnika namjernika krene gore, a da je krenuo kad ne treba, da ga vratim.” ‘‘A kad je to, da ne treba?''- upitao ga je Filip u neverici. Ove reči su naterale njega i Martu da se uozbilje. ''Moraš mi vjerovati. Ima dana kad loši ljudi idu gore. Prije neki sat, otišli su i nisu se vratili. Hoće nešto, ja ne znam šta. To samo hodža naš zna. I oni monasi u Mileševi.” ''Kako izgledaju ti ljudi?'' ‘‘Kao i svi mi. Al' nekad neki među njima imaju lice zla. Donesu lošu energiju u ovo sveto mjesto. Popnu se gore i vrate se ljuti. Hteli su više puta pričati sa nama, nismo ih pustili.” ‘‘I kažeš, trenutno su gore?''- upitala ga je Marta, vidno neraspoložena, jer je bilo jasno da danas od daljnjeg puta nema ništa. ‘‘Nisu oni samo gore, oni se rasporede po celoj okolini. Možeš ih vidjeti bilo gdje. Ne znam šta da radim od vas, ne smijem vas pustiti dalje.” Filipu je ova iskrenost bila simpatična, momak je na drag način pokazao svoje prijateljstvo. ‘‘Pa šta ćemo, moramo se vratiti dole.” ‘‘Ne smijete dok su oni u okolini. Ako vide da ste krenuli u istom pravcu, juriće vas.” ‘‘Zar je dotle došlo? Kako ostali turisti koji se pojave''? ‘‘Vratimo ih, vjeruj mi.” ‘‘Da li bih ja mogao dobiti tvoj broj telefona? Samo tako mogu znati kad možemo doći.” ‘‘Dobićeš, nije problem. Izaberite, da uđemo u džamiju ili da ovde sjedimo, dok ne vidimo da su otišli.” ‘‘Ovde ćemo. Ova priroda je 96