‘‘A pogledaj grad iznad, ovo je
neverovatan prizor!''
Tajanstveni kameni grad na steni,
izgleda nestvarno i nedodirljivo. Kao
trijumf koji treba osvojiti, ali prvo srcem,
pa onda telom. Kule se učiniše Filipu, kao
i freske u Mileševi. Imao je osećaj da će
progovoriti.
''Šta li je tamo, zaboga? Šta misliš,
koliko li je put strašan do gore?''
Umesto odgovora, Marta ga je ćušnula
u rame.
''Šta?''
‘‘Videla sam nekoga u dvorištu. Neki
momak. Eno ga.”
Nije se iznenadio. Visok, crn momak,
dosta mlađi od njega, prišao im je i
očigledno hteo da im se obrati.
‘‘Dobar dan!”- prvi se javio Filip.
‘‘Dobar dan! Uđite da se odmorite.
Vidim da ste polegali, pa da vam
ponudim pomoć.”
‘‘Najlepše hvala. Krenuli smo gore, a
ovamo smo imali nameru da svratimo
posle, pri povratku.”
Momku su oči bljesnule, izgledao je
uznemireno. Pružio je ruku, prvo Filipu,
onda i devojci.
‘‘Ja sam Senad. Služim ovoj džamiji i
pomažem. Uđite, molim vas, nešto ću
vam reći.”
‘‘Da li je hodža unutra?''
‘‘Nije. Do kraja dana će doći. Treba li
vam?''
‘‘Da, ako je voljan da razgovara sa
nama. Mi bismo ga nešto zamolili. Ja sam
profesor istorije.”
Senad je klimnuo glavom i nasmejao
se.”Niste jedini koji je ovde zbog istorije.
Nikome hodža nije odgovorio, nikad
ništa. Svakog interesuje onaj grad gore.
Zato uđite, molim vas.”
Dvoje uđoše u dvorište, bez reči. Jasno
je bilo da njima ima šta reći. Seli su na
malu klupicu ispod drveta.
‘‘Da li ste gladni, treba li vam što?”
‘‘Ne, brzo smo stigli, od manastira
Argus Books Online Magazine #13
peške. Hvala na ljubaznosti.”
‘‘Pa, slušajte me, Filipe, danas
nemojte nastaviti put. Vratite se.”
''Zašto? Misliš, nevreme će.”
‘‘Ne, neće... Meni je hodža stalno
govori, ako vidim da neko od dobrih
putnika namjernika krene gore, a da je
krenuo kad ne treba, da ga vratim.”
‘‘A kad je to, da ne treba?''- upitao ga
je Filip u neverici. Ove reči su naterale
njega i Martu da se uozbilje.
''Moraš mi vjerovati. Ima dana kad loši
ljudi idu gore. Prije neki sat, otišli su i nisu
se vratili. Hoće nešto, ja ne znam šta. To
samo hodža naš zna. I oni monasi u
Mileševi.”
''Kako izgledaju ti ljudi?''
‘‘Kao i svi mi. Al' nekad neki među
njima imaju lice zla. Donesu lošu energiju
u ovo sveto mjesto. Popnu se gore i vrate
se ljuti. Hteli su više puta pričati sa nama,
nismo ih pustili.”
‘‘I kažeš, trenutno su gore?''- upitala
ga je Marta, vidno neraspoložena, jer je
bilo jasno da danas od daljnjeg puta
nema ništa.
‘‘Nisu oni samo gore, oni se rasporede
po celoj okolini. Možeš ih vidjeti bilo gdje.
Ne znam šta da radim od vas, ne smijem
vas pustiti dalje.”
Filipu je ova iskrenost bila simpatična,
momak je na drag način pokazao svoje
prijateljstvo.
‘‘Pa šta ćemo, moramo se vratiti dole.”
‘‘Ne smijete dok su oni u okolini. Ako
vide da ste krenuli u istom pravcu, juriće
vas.”
‘‘Zar je dotle došlo? Kako ostali turisti
koji se pojave''?
‘‘Vratimo ih, vjeruj mi.”
‘‘Da li bih ja mogao dobiti tvoj broj
telefona? Samo tako mogu znati kad
možemo doći.”
‘‘Dobićeš, nije problem. Izaberite, da
uđemo u džamiju ili da ovde sjedimo, dok
ne vidimo da su otišli.”
‘‘Ovde ćemo. Ova priroda je
96