Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 9

nisam čuo) i da studira arhitekturu. Nema momka već šest meseci. Voli trilere i horore. Obožava Kinga! Tu sam već bio reš pečen. Nije naročito društvena, voli samoću. Nisam ni ja. Ali ja joj se dopadam. Voli Crne šake. I ja ih volim. Bi li mi smetalo da zajedno odemo sutra veče na Egzit? Ne bi mi smetalo, odgovorio sam. Mogli bi i da vodimo ljubav, pomislio sam. Mogli bi- želeo sam odgovor. Vođenje ljubavi sa Moranom je bila prava ekstaza. Divlje, vatreno. U jednom momentu sam u glavi video sliku cirkusa, ciganskih putujućih kuća na točkovima i vatre pored koje plešu bosonoge lepotice. U trenutku iscrpljenosti, dok se moje seme razlivalo njenim božanskim butinama, iza tih očiju video sam nekog drugog-neko prastaro obličje, bledo i ispijeno, iskeženih oštrih zuba koji klize ka mom grlu. Odmahnuh glavom da odagnam pričinu. Sve je bilo normalno. Morana mi se srećna, smešila. Sve su to živci krivi, pomislih. Umor.
Zaspao sam rano, iscrpljen, oko jedanest uveče. Morana je imala klimu u stanu, ali ona gotovo da se nije ni osećala; zidovi su izgleda upili previše vreline. Otvorih prozor nadajući se noćnom vetru koji bi malo rashladio ovu paklenu kutiju od stana. Smrad se srećom više nije osećao, i ja zaspah mirno, sa vitkim i toplim Moraninim telom pored sebe.
Ne znam koliko sam dugo spavao, kada sam začuo zvuk. Žalosno, jezivo cviljenje( u glavi mi se oblikovala slika stvorenja između psa i čoveka) isprva tiho, a onda sve glasnije, do granice nesnošljive buke. Cvilež zameniše glasovi, ali nisu oblikovali reči, samo nekakvo nerazumljivo pojanje. U jednom trenutku uplašio sam se da sam pomerio pameću i da mi je svest nepovratno izgubljena; prisetio sam se da je Morana spomenula tokom večeri da je nedaleko od njenog stana, niz Rumenački put, na nepunih pola sata hoda, gradsko novo groblje.
Pomislio sam kako mi to mrtvi pevaju, i dozivaju me još od momenta kada sam na autobuskoj stanici stupio na teritoriju grada. Sada sam najbliže njima, ovaj stan je klopka, namamljen sam, devojka je fatamorgana i kada je dodirnem osetiću trulo meso i smrad raspadanja, lice će joj biti modro i plavo, zubi iskeženi u užasnoj grimasi podražavanja života …
Ništa od toga se nije dogodilo. Glasovi u sekundi prestadoše. Pipnuh Moraninu kožu. Bila je meka, topla i podatna. Lice joj je bilo lepo i spokojno; nikakve zverske grimase na njemu.
Zaspao sam ponovo pred zoru. Umoran od puta, seksa, vreline, i halucinacija izazvanih vrelinom, spavao sam kao nikad u životu. Probudio sam se tek u dvadeset časova. Morana nije imala srca da me probudi ranije, gledajući me tako izmrcvarenog i izmoždenog. Razmišljao sam da li da joj ispričam za glasove koje sam čuo, ali zaključih da je bolje da držim jezik za zubima. Nisam hteo da pomisli da sam skrenuo. Jedva da mi je ostalo malo vremena da dođem sebi do koncerta.
Oko devet uveče krenuli smo u reci ljudi ka petrovaradinskoj tvrđavi.
Vukli smo se skoro sat i po dok smo stigli, i onako izmoren pomislih ponovo da ću se onesvestiti. Osetih opet smrad. Videh da se i neki drugi gosti mršte. U tom trenutku Crne šake izletiše na binu, i razvejaše mi sve sumnjičave misli.
Kakva je to svirka bila! Najtvrđi mogući metal, živa vatra, eksplozija energije, atomska bomba na bini. Gomila je skakala i igrala kao luda. Izgubio sam Moranu u sveopštoj gunguli. Naći ću je kasnije, pomislih, nisam hteo da propustim spektakl.
Moj trenutak sreće trajao je čitave tri pesme. Muzika je za tih petnestak minuta izludela gomilu, dovela je do stanja transa; zatresla same temelje tvrđave. Uspela je, shvatih u jednom od poslednjih bljeskova svesti, da probudi i nešto drugo.
Glasove.
Argus Books Online Magazine # 13 9