Isprva udaljene, nejasne poput šuma
na radiju, onda sve bliže i bliže, da bi na
kraju eksplozija užasa potisnula i energiju
sa bine.
Glasovi su cvileli, molili, ječali, vrištali.
Iz te kakofonije užasa počele su da se
oblikuju reči. Pevali su o dušmanima koji
su im vadili oči i sekli organe, pevali su o
tome kakav zvuk proizvodi lomljenje
kostiju. Kako se muzika bombardera
pretače u vatru, i kako cvrče i pršte
zapaljena tela. Pevali su ode muzici
radijacije, slaveći boje, oblike i mutacije
koje im je donosila. Glasovi su nosili bol,
kao što krvave reke nose tela. Slavili su
trulež, raspadanje, smrt koja dolazi kao
iskupljenje. Na kraju su se te stotine i
hiljade, milioni zvukova stopili u jedan
užasan, neprekidan urlajući zvuk koji je
kidao dušu i um. Shvatih da zvuk dobija i
fizički oblik, da reči teku kroz usne,
Moranine usne, ali to lice više nije bilo
lepo, iza tih očiju posmatralo me je
stvorenje starije od šuma, Dunava,
ravnice, planina ; stvorenje koje je hodilo
ovuda mnogo pre ljudi. Vrelina se rasprši,
ponovo osetih agoniju koju je donosio
sibirski vetar ; studen i jeza rastočiše mi
misli i telo. Čuo sam njen glas u glavi, znao
sam gde joj je dom, znao sam da je poput
duha lutala močvarama i tundrama
Severa, i da nas nije napustila, da nas
nikada neće napustiti ; gde god da
odemo, na jug, na zapad, na istok, u
svemirska prostranstva. Zauvek će biti s
nama.
Moj si, govorio je taj glas. Moj si kao
što ste svi moji. Stari bogovi više ne
postoje. Krepali su davno svi. Vaša vera je
bila slaba, nesposobna da ih održi u
životu. Samo sam ja ostala. Mene niste
mogli ostavili i zaboravili. Ono mračno u
vama, štuje i voli Smrt. Dao si seme
Boginji. Dao si...
Mozak mi je vrištao u agoniji, držao
sam obe ruke na ušima, ali od tog glasa
nisam mogao pobeći. Gomila je i dalje
igrala uz Crne šake, kao da se ništa ne
dešava. Videh tek nekoliko lica u agoniji
sličnoj mojoj. Stranci, prođe mi kroz glavu.
Argus Books Online Magazine #13
Izdržao bih to. Kunem se. Samo da nije
bilo onog poslednjeg glasa, što je došao
nakon što su ostali zamukli, nakon što je i
Moranin glas prestao. Glasa mog
pokojnog oca.
,, Proklet bio!’’ vrištao je očev glas.
,,Nikada nisi hteo da poslušaš! Bili su joj
plodni dani! Rodiće ti dete. Dete koje će ti
pevati ovakvim glasovima. Uspavljivaćeš
ga pesmom mrtvih. Dete koje...’’
Tu je bio prekid filma. Dalje se ne
sećam. Rekli su mi da sam od nekoga
istrgnuo nož, i na zaprepašćenje
posetilaca odsekao sebi oba uha. Rekli su
mi da sam nekoj ženi ( po fotografiji je
jako ličila na Moranu ) zario nož u rebra, i
da je umalo iskrvarila U poslednji čas me
je savladalo obezbeđenje.
Sve je to sada daleko iza mene. Razija
se trudi da me vrati u normalu, trudi se da
izgleda jaka, ali po očima joj vidim da je
izgubila bitku.
Nisam joj rekao da će postati baka. Ne
mogu to da joj uradim.
Čekam vesti od Morane, čekam da mi
stignu rezultati analize očinstva. Kada
stignu, načiniću i taj poslednji korak, i
zauvek okončati posetu festivalu.
Moj stan je na sedmom spratu.
Razmišljam, kada skočim dole na pločnik,
da eto neću čuti ni vriske prolaznika i
komšija ; ima tišina i dobrih strana.
Dok čekam kraj, zurim kroz prozor.
Umesto planina i asfalta, zamišljam talase
na pučini ; zamišljam koliko je lepo
duboko dole u okeanu.
U carstvu tišine, u odsustvu svakog
zvuka.
10