Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 10

Isprva udaljene, nejasne poput šuma na radiju, onda sve bliže i bliže, da bi na kraju eksplozija užasa potisnula i energiju sa bine. Glasovi su cvileli, molili, ječali, vrištali. Iz te kakofonije užasa počele su da se oblikuju reči. Pevali su o dušmanima koji su im vadili oči i sekli organe, pevali su o tome kakav zvuk proizvodi lomljenje kostiju. Kako se muzika bombardera pretače u vatru, i kako cvrče i pršte zapaljena tela. Pevali su ode muzici radijacije, slaveći boje, oblike i mutacije koje im je donosila. Glasovi su nosili bol, kao što krvave reke nose tela. Slavili su trulež, raspadanje, smrt koja dolazi kao iskupljenje. Na kraju su se te stotine i hiljade, milioni zvukova stopili u jedan užasan, neprekidan urlajući zvuk koji je kidao dušu i um. Shvatih da zvuk dobija i fizički oblik, da reči teku kroz usne, Moranine usne, ali to lice više nije bilo lepo, iza tih očiju posmatralo me je stvorenje starije od šuma, Dunava, ravnice, planina ; stvorenje koje je hodilo ovuda mnogo pre ljudi. Vrelina se rasprši, ponovo osetih agoniju koju je donosio sibirski vetar ; studen i jeza rastočiše mi misli i telo. Čuo sam njen glas u glavi, znao sam gde joj je dom, znao sam da je poput duha lutala močvarama i tundrama Severa, i da nas nije napustila, da nas nikada neće napustiti ; gde god da odemo, na jug, na zapad, na istok, u svemirska prostranstva. Zauvek će biti s nama. Moj si, govorio je taj glas. Moj si kao što ste svi moji. Stari bogovi više ne postoje. Krepali su davno svi. Vaša vera je bila slaba, nesposobna da ih održi u životu. Samo sam ja ostala. Mene niste mogli ostavili i zaboravili. Ono mračno u vama, štuje i voli Smrt. Dao si seme Boginji. Dao si... Mozak mi je vrištao u agoniji, držao sam obe ruke na ušima, ali od tog glasa nisam mogao pobeći. Gomila je i dalje igrala uz Crne šake, kao da se ništa ne dešava. Videh tek nekoliko lica u agoniji sličnoj mojoj. Stranci, prođe mi kroz glavu. Argus Books Online Magazine #13 Izdržao bih to. Kunem se. Samo da nije bilo onog poslednjeg glasa, što je došao nakon što su ostali zamukli, nakon što je i Moranin glas prestao. Glasa mog pokojnog oca. ,, Proklet bio!’’ vrištao je očev glas. ,,Nikada nisi hteo da poslušaš! Bili su joj plodni dani! Rodiće ti dete. Dete koje će ti pevati ovakvim glasovima. Uspavljivaćeš ga pesmom mrtvih. Dete koje...’’ Tu je bio prekid filma. Dalje se ne sećam. Rekli su mi da sam od nekoga istrgnuo nož, i na zaprepašćenje posetilaca odsekao sebi oba uha. Rekli su mi da sam nekoj ženi ( po fotografiji je jako ličila na Moranu ) zario nož u rebra, i da je umalo iskrvarila U poslednji čas me je savladalo obezbeđenje. Sve je to sada daleko iza mene. Razija se trudi da me vrati u normalu, trudi se da izgleda jaka, ali po očima joj vidim da je izgubila bitku. Nisam joj rekao da će postati baka. Ne mogu to da joj uradim. Čekam vesti od Morane, čekam da mi stignu rezultati analize očinstva. Kada stignu, načiniću i taj poslednji korak, i zauvek okončati posetu festivalu. Moj stan je na sedmom spratu. Razmišljam, kada skočim dole na pločnik, da eto neću čuti ni vriske prolaznika i komšija ; ima tišina i dobrih strana. Dok čekam kraj, zurim kroz prozor. Umesto planina i asfalta, zamišljam talase na pučini ; zamišljam koliko je lepo duboko dole u okeanu. U carstvu tišine, u odsustvu svakog zvuka. 10