***
Ne mogu tačno reći kada sam prvi put osetio da nešto nije u redu. Možda tek kada sam ugledao beskrajna žuto-zelena polja i plave linije Fruške Gore. Izgledala je prepitomo u odnosu na bosanske planine, ali tu osetih prvi nalet čudne teskobe; kao da me je taj beskrajni prostor plašio svojom širinom i otvorenošću.
Kada sam stigao u Novi Sad, nisam primetio ništa neuobičajeno. Ljudi isti kao i svuda. Veseli i nervozni, ćutljivi i pričljivi, namrgođeni i vedri.
Jedino je vreme odudaralo od normalnosti. Na trenutak sam pomislio da sam u srcu Afrike. Vazduh kao da je treperio od jare i temperature, mora da je bilo preko četrdeset stepeni. Znojio sam se kao blesav, i salivao u sebe litre i litre tečnosti. Domaćinima ta ludačka temperatura nije smetala. Šetali su se opušteno ulicama i ne trudeći se da pronađu hlad. Možda su se generacijama već navikli na ove vrućine, pomislih. Čudno, iza te vreline, kao da sam osetio... studen. Ledeni vetar mi je u sekundi prostrujao kroz kosti, i tada...
Tada sam prvi put osetio nešto... kao smrad, poput leša u raspadanju. Zgađeno okrenuh glavu, da pogledam da u blizini nije krepalo kakvo pseto. Ništa. Nisam primetio da se još ko mršti na smrad. Negde na ivici čujnosti začuh cviljenje, ali zvuk nije bio pseći. Dlačice na vratu mi se nakostrešiše. Nije trajalo duže od nekoliko sekundi. Negde duboko u umu poče da mi kljuca majčino upozorenje, ali sasekoh ga u korenu. Došao sam da se provedem, a ne da brinem poput starca.
Primetih zgodnu devojku koja je u rukama držala reklamu za izdavanje sobe. Vitka crnka, krupnih crnih očiju i bledog lica. Fino parče. Na početku sam je zezao predstavljajući se kao Englez, ali polako sam počeo da se topim pod njenim pogledom i ubrzo joj ispričah odakle sam.
,, Nadam se da za komšiju može malo jeftinije?‘’ šeretski pokušah da snizim cenu smeštaja.
,, Naravno.’’ osmehnu se ona.,, Za tebe, dvadeset posto jeftinije.‘’
Teskoba koju sam osećao se počela povlačiti. Brzo sam našao jeftin smeštaj, a i devojka je slatka, uz malo sreće mogao bih kresnuti lokalnu lepoticu.
Povela me je gradskim busom do stana, i loša osećanja ponovo navališe. Putnici su izgledali normalno. Naizgled normalno. Tinejdžerke koje se kikoću i kuckaju poruke na mobilnima. Starice koje gunđaju o vremenu i nepoštovanju od strane mladih. Ciganka sa prljavim, bučnim detetom u krilu. Plašila su me njihova lica, pogledi u njihovim očima. Video sam prazninu. Kao da su već bili mrtvi, kao da su rođeni mrtvi, svesni da ništa ne može promeniti sudbinu niti njihovu muku i patnju. Talas vrućine me ponovo zapljusnu, i osetih gušenje u grudima. Nalet gotovo fizički bolne klaustrofobije. U jednom suludom trenutku pomislio sam da će se autobus zapaliti od vreline, i da ću izgoreti zarobljen u toj konzervi metala, da ću smrdeti poput crkotina koje sam osećao na stanici... već sam hteo da vrisnem i da napravim budalu od sebe, kada me moja domaćica cimnu za rukav i obavesti da smo stigli.
Stan joj se nalazio u mračnoj i bučnoj ulici pod nazivom Rumenačka. Zapuhnu me talas vreline, još gori nego onaj u autobusu, ali iza njega ponovo osetih sakriveni dodir studeni i mraza i u njemu smrad, nesnošljiv, neizdržljiv, deset puta jači nego na stanici.
,, Imamo puno pasa lutalica u gradu’’, domaćica kao da mi je čitala misli.,, Gradske službe slabo rade svoj posao. Leti ne možeš živeti od smrada.’’
Predveče smo se malo opustili, i uz flašu vina krenula je priča. Stančić je bio lepo namešten, roditelji su joj radili vani i slali pare. Reče da se zove Morana( neobično ime, pomislih, nikad pre ga
Argus Books Online Magazine # 13 8