priča. Ko da nije on. Al ja i majka smo
i dalje često bile na udaru kad se iz
čista mira razljuti.
Zamisli to, dete moje, kad te taki
čovek poslen tolko batina ljubi u čelo
i u obraz. To ne sluti na dobro.
Nije prošlo mlogo kad putem za
Kragujevac naiđe silan narod i vojska.
Povlače se, kažu, idu Švabe i Ugri.
Beograd pao u ruke dušmana. Otac se
mršti, gleda u nas decu, briše suze da
mi ne vidimo i puši. Sve mota jednu za
drugom.
Sutradan me majka budi, još se
nije ni razdanilo.
– Ustaj, ćero, da se pakujemo. Kud
sav narod, tud i mi, nema nam druge
– kaže i miluje me po licu.
Dođemo u Kragujevac, a ono,
vidim, nije ista varoš ko pre. Oživela
do pucanja, svakom teskoba.
Ugrabim malo vremena i odem kod
bivše svekrve i svekra. Al mi se
obradovali, ko da im se Radomir
vrno s Cera. I oni se spremali da idu
za vojskom i teli da i ja pođem s
njima.
– S nama će ti biti bolje – veli
Dobrila.
Ubeđuju me, bore se za mene ko za
svoje jedinče. Znam ja da su u pravu,
al ne mogu moje da ostavim.
Propašće bez moje pomoći. Majka
smršala, sama kost i koža,