ne izgubiš i čoveka – laje i gleda u
mene.
Moja svekrva načisto poludi na ove
njene reči, svašta joj rekne, al džabe.
Kad rđava reč jednom padne, teško se
briše. Ko kad se prospe vino na belo
platno. Možeš to da trljkaš i pereš
kolko oćeš, al fleka osta.
Spakujem se i vrnem kod moji u
selo.
Čim sam stigla, videla sam da otac
nije kod kuće. I njega, jopet,
mobilizirali. Majka pobolela, jedva
stiže da namiri stoku, a zemlja ko
pusta. Zapatila se travuljina, neki
korov do pred sami prag. Majka se
jadna muči, kolko može, al šta će, ne
stiže. Sunce je ogreja kad me videla.
– Šta bi ja da mi nije tebe – veli.
Jest nesreća, al jopet, eto joj
zamene u svaki poso. Jal u polje, jal u
kući, jal da pripazim na drugu decu. I
tako, nas dve smo poradile sve što
treba, svršile svaki poso. I muški i
ženski.
– Stani malo dete, satrećeš se, dani
malo dušom. Posla ima preko glave,
al ti moraš da se čuvaš – grdi me
nekad majka.
– Nije mi teško – reknem.
– E, ludo jedna. I ja sam tako
mislela, a vidi me sad. Čuvaj zdravlje
dok ga imaš. Poslen će da bidne
kasno. Moraš da misliš i ono što će da
dođe, neće ni ova nesreća da traje
doveka. Daće Bog da se jopet udaš, da
imaš decu, nemo sad da se satireš.
Nastavim s poslom, ne marim za
njene reči. Prijalo mi tako, kad se
puno radi, ne stiže se da se misli na
tugu i nesreću. Patila sam za mojim
Radomirom i tako, bolje da kulučim
no da mislim na njega. Ne mož da se
vrne i gotovo.
Samo ponekad, uveče, kad svi
legnu, dođe mi teskoba i ne mogu više
da trpim. Volela bi da sam sama, da
se sita isplačem, al puna kuća, neću
Argus Books Online Magazine #13
da me vide u suzama. Tad nabijem
glavu pod guber i tiho, da drugi ne
čuju, jecajima se oprostim od mojeg
ajduka.
Malo, malo pa u selo stigne neki
zao glas, te postrado ovaj il onaj
domaćin. Kažem ti, dete moje,
naopako vreme. Zemlja žedna ljudske
krvi i gladna kostiju. Otac tamo s
vojskom, pati se, al dobro je, mislim
se. Ako ti niko ne javlja nešto loše,
dobro je, živ je.
Ne prođe ni tri meseca od kad
sam se vrnula, kad eto ti njega. Gaca
po blatu na glavnom putu,
namrgođen, a oko njega deca trče i
ciče. Ide polagačko, a ko da lebdi.
Desni rukav mu landara na zimskom
vetru. Plakala sam dugo za njegovom
rukom ko za pokojnikom. A šta je
seljak bez desnice no mrtav čovek, al
još diše da se pati dok je živ, eto tako.
Bolje da ga strefilo među oči.
Jedno vreme ko da se smiri. Dođe
proleće, pa leto, znaš da te vreba zlo,
al jopet, mirno je. Minu i leto, počeše
kiše i ladno vreme. Dođe jednom
komšija Steva, veli počela bitka za
Beograd. Zna, sin Miajlo mu vojnik.
I Steva s mojim ocem išo u onaj rat
s Turcima, al tu izgubi oko i tako, više
ga nisu zvali. Otac ga sluša, pije i ćuti,
a vidim srce mu se steglo od zebnje.
Tu noć je svakog od nas dece stavio u
krevet i ušuško nas tiho, s malo reči. I
ljubio nas ko da smo mrtvi. Šta da
mislim kad me najednom tako mazi i
pazi? Više sam svikla na ono drugo,
da viče na majku i mene, ko što viko i
na volove kad ga ne slušaju. A znao je
i da udari iz sve snage. Nekad je
grdio i tuko i sinove, al u zadnje
vreme, otkad se vrnuo iz rata skoz se
promenuo. Spram mušku čeljad posto
mlogo blaži. Dođe mu tako, pa se
razneži, uzne ih u krilo i nešto im
55