sobom. Idemo po kaldrmi, a oko nas
velike kuće i lepo obučeni ljudi. A tek
žene. Metnule šešir na glavu, obukle
aljine, a mirišu lepo, ko ruže. Divota
jedna.
Odma, čim se otac vrnuo posle
onog drugog rata, moji me udaše,
iako je mene bilo tek četrnaest leta.
Tako, to je ondak bilo drugo vreme.
Moj čovek bio jedinac iz poštene,
zanatske familije u Kragujevcu. Lep,
visok, mršav, a brci mu ko u ajduka.
Nisam ja njega znala pre, prvi put
sam ga videla ondak kad su došli da
me prose. To otac tako udesio, taki
bio običaj. Gledam ga i tresem se od
stra ko trska na vetru, al jopet, nešto
mi toplo oko srca.
Pođem za njega. Sećam se, kad me
dotako prvi put ko da me žarom
izgoro. I znamo oboje da tako treba,
al sve se stežemo, a obrazi nam
rumeni, oće da prsnu. Srećom mrak,
pa se ne vidi. Prođe i to nekako.
Počesmo živeti ko čovek i žena i lepo
mi. Ugađo mi moj Radomir, bio mlogo
dobar. Samo se kikoćemo ko da smo
šenuli.
Potraja ta sreća neko vreme, al
kratko. Ne minu ni jedna godina, a
njega pozvaše u vojsku, u rat s
Austrougrima. Pao je, mučenik, među
prvima, a bio mlad, tek svršio
dvaestu. Nadvilo se zlo i pije mladu
krv, tako vreme.
Još jedan rat. Nije nama bilo do
toga, al ko te pita. Prvo s Turcima,
poslen s Bugarima, a ondak otpoče i
ono sa Švabama i Ugrima. Izginu
mlogo naroda, al tako se nameštilo.
Ko kad se prve komšije u selo zamere
i oće da povade oči zbog neke međe.
Nije to dobro. Al, nisam ti ja mlogo
pametna da pričam o tom, bolje da ja
tebe ispričam šta je bilo s mene.
Argus Books Online Magazine #13
Eto tako, moj Radomir strada na
onom Ceru, a mene ko da me neko s
kamenom strefio u glavu. Treba da se
vrnem kod moji, al teško mi da svatim
da njega više nema. Njegovi otac i
majka teli da ostanem kod njih.
– Neka te dete, ostani s nama – grli
me svekrva Dobrila.
– Ne mogu, majko, znaš kaki je red
– ljubim je i praštam se. – Da sam
noseća, pa ajde, ovako, ne ide. Šta će
narod da kaže?
– Nek narod priča šta oće, ne žive
oni s nama pod isti krov. Kome da se
pravdamo? Nemo to da slušaš, ćeri
moja. Ti znaš da mi tebe volimo ko
naše dete, a kad si došla u našu kuću,
ti si to i postala – veli mi i plače, suza
suzu stiže.
Svaka mi reč pasuje ko melem za
srce, al jopet, ja ne mogu mimo
običaja.
– Sačekaj da ožalimo našeg
Radeta, nek prođe ovaj rat, a posle
ako nađeš s drugim sreću, a ti ćeri idi,
niko ti neće brani – privija me na
grudi. – Kako ćemo ja i Momčilo
ovako sami, ko dve ruševine. Rade
nam je bio sve na ovom svetu, nemoj
da nas ostavljaš same – moli me
Dobrila. Sklopila ruke oko mog vrata
i čeka šta ću da odlučim. Sve mi se
čini, umreće ako odem.
Šta ću, poslušam je i ostanem još
neko vreme. Poče i narod da svrće
kod nas, da nas teši i tako, al nisu ni
svi dobri i sažaljivi ko što bi trebalo.
Od svih, najviše svraćala neka Cveta,
njihova rođaka iz Grošnice. Ona bila
teška sirotinja, a puna joj kuća dece,
sedmoro imala. Nije mogla da me
gleda kolko me mrzela. Nije ona
imala neki razlog za to, nego joj krivo
da mene zapadne takvo bogastvo
pored tolike njene dece.
– E, crna Dobrila, poterala te
nesreća sa svi strana. Zar malo što
izgubi dete, sad moraš da se paziš da
54