Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 54

sobom. Idemo po kaldrmi, a oko nas velike kuće i lepo obučeni ljudi. A tek žene. Metnule šešir na glavu, obukle aljine, a mirišu lepo, ko ruže. Divota jedna. Odma, čim se otac vrnuo posle onog drugog rata, moji me udaše, iako je mene bilo tek četrnaest leta. Tako, to je ondak bilo drugo vreme. Moj čovek bio jedinac iz poštene, zanatske familije u Kragujevcu. Lep, visok, mršav, a brci mu ko u ajduka. Nisam ja njega znala pre, prvi put sam ga videla ondak kad su došli da me prose. To otac tako udesio, taki bio običaj. Gledam ga i tresem se od stra ko trska na vetru, al jopet, nešto mi toplo oko srca. Pođem za njega. Sećam se, kad me dotako prvi put ko da me žarom izgoro. I znamo oboje da tako treba, al sve se stežemo, a obrazi nam rumeni, oće da prsnu. Srećom mrak, pa se ne vidi. Prođe i to nekako. Počesmo živeti ko čovek i žena i lepo mi. Ugađo mi moj Radomir, bio mlogo dobar. Samo se kikoćemo ko da smo šenuli. Potraja ta sreća neko vreme, al kratko. Ne minu ni jedna godina, a njega pozvaše u vojsku, u rat s Austrougrima. Pao je, mučenik, među prvima, a bio mlad, tek svršio dvaestu. Nadvilo se zlo i pije mladu krv, tako vreme. Još jedan rat. Nije nama bilo do toga, al ko te pita. Prvo s Turcima, poslen s Bugarima, a ondak otpoče i ono sa Švabama i Ugrima. Izginu mlogo naroda, al tako se nameštilo. Ko kad se prve komšije u selo zamere i oće da povade oči zbog neke međe. Nije to dobro. Al, nisam ti ja mlogo pametna da pričam o tom, bolje da ja tebe ispričam šta je bilo s mene. Argus Books Online Magazine #13 Eto tako, moj Radomir strada na onom Ceru, a mene ko da me neko s kamenom strefio u glavu. Treba da se vrnem kod moji, al teško mi da svatim da njega više nema. Njegovi otac i majka teli da ostanem kod njih. – Neka te dete, ostani s nama – grli me svekrva Dobrila. – Ne mogu, majko, znaš kaki je red – ljubim je i praštam se. – Da sam noseća, pa ajde, ovako, ne ide. Šta će narod da kaže? – Nek narod priča šta oće, ne žive oni s nama pod isti krov. Kome da se pravdamo? Nemo to da slušaš, ćeri moja. Ti znaš da mi tebe volimo ko naše dete, a kad si došla u našu kuću, ti si to i postala – veli mi i plače, suza suzu stiže. Svaka mi reč pasuje ko melem za srce, al jopet, ja ne mogu mimo običaja. – Sačekaj da ožalimo našeg Radeta, nek prođe ovaj rat, a posle ako nađeš s drugim sreću, a ti ćeri idi, niko ti neće brani – privija me na grudi. – Kako ćemo ja i Momčilo ovako sami, ko dve ruševine. Rade nam je bio sve na ovom svetu, nemoj da nas ostavljaš same – moli me Dobrila. Sklopila ruke oko mog vrata i čeka šta ću da odlučim. Sve mi se čini, umreće ako odem. Šta ću, poslušam je i ostanem još neko vreme. Poče i narod da svrće kod nas, da nas teši i tako, al nisu ni svi dobri i sažaljivi ko što bi trebalo. Od svih, najviše svraćala neka Cveta, njihova rođaka iz Grošnice. Ona bila teška sirotinja, a puna joj kuća dece, sedmoro imala. Nije mogla da me gleda kolko me mrzela. Nije ona imala neki razlog za to, nego joj krivo da mene zapadne takvo bogastvo pored tolike njene dece. – E, crna Dobrila, poterala te nesreća sa svi strana. Zar malo što izgubi dete, sad moraš da se paziš da 54