Iz detinjstva pantim siromaštvo,
glad i tišinu. Vazda namrgođen otac
nije trpeo galamu, pa čak ni naše
dečje nestašluke. A bio je stog, ne
pitaj. Mlogo sam ga se bojala. Sećam
se, imala sam sedam godina kada
sam se s bratom Trajkom zaigrala
pred kućom i glasno zapevala. Otac je
dotrčo do nas, ko da ga sam đavo
goni, i bez reči nam udario po šamar.
– Dosta, bre! Sto put sam vam reko
da mirujete, al jok, mora to da se
dernja! – viko je na nas, al to ga ne
smiri, pa nam lupi još po jednu
zaušku. – Lepo vam, bre, kažem, da
me boli glava, al ne mož to da miruje.
Mi udarimo u vrisak i kuknjavu.
– Nije vam dosta, vidim ja da oćete
još!
Možda bi nas jopet istuko da nas
majka ne uze u zaštitu. Čim je čula
dreku, dotrčala je i zagrlila nas.
– Neka te Dimitrije, dosta je bilo.
Mogo si samo da im vikneš.
– Oćeš da i tebe umlatim! – pretio
je otac, ljut ko osica. Uzo je sekiru u
ruke i pošo ka nama. Vrisnula sam od
stra da će nas iseći, ali to se, ipak, ne
desi. Umesto po nama, on poče da bije
po jednom panju i to ga smiri. Sećam
se da me je dugo poslen toga i u
snovima ganjo tom sekirom, mene i
moju bolešljivu majku, a ondak bi se
budila i dugo jecala.
A majka je bila uvek ćutljiva i
pogurena. Od lepe i ponosne žene,
kakva je nekad bila, osta samo senka.
Težak rad i česte batine učiniše svoje.
Lice joj se prerano zborilo, osušilo i
dobilo neku bolesnu, žutu boju. Pod
oči joj se navukla senka, crna ko gar.
Pognula glavu ka zemlji, živi ko
utvara i samo ćuti. A znala je nekad i
da se nasmeje, bogme i da zapeva.
Čini mi se, još mi u ušima njena
pesma. A glas joj bio mek i topao,
anđeoski. Al tamo gde na vrata uđu
Argus Books Online Magazine #13
sirotinja, glad i težak rad, pesma i
rados odma izlete kroz prozor.
Al jopet, lepo mi kad se setim svog
detinjstva. Uvek sam nekog imala uz
sebe, jal majku, jal nekog od braće da
s njim podelim i sreću i tugu. Slagali
smo se ko nijedna druga deca. Možda
je ta naša sloga i došla zbog očeve
strogoće, al jopet, neka je i tako.
Najviše sam volela kad otac negde
ode, tad svima ko da lakne. A on je
često bio van kuće. Nekad ode u polje
da radi, nekad u šumu, a često je išo i
u nadnicu. I u meanu je svrćo, volo je
da pije. Poslen, kad sam već malo
poodrasla, otišo je i u rat, prvo s
Turcima, a poslen i sa Bugarima.
Svako se zlo zalepi za sirotinju.
U školu nisam išla, otac nije dao.
Majka ga je dugo molila, al on nije teo
ni da čuje.
– Nije to za žensku decu – reko je.
– Žensko treba da misli na kuću, a ne
na to.
– Bilo bi dobro da nauči da čita i
piše – ubeđivala ga je majka još malo.
– Šta će joj to? Udaće se i bez toga.
Morala sam da pomažem oko
kućnih poslova, a poslen, kad to
svršim, izgonila sam stoku na pašu.
Volela sam to. Često je s mene čuvao
krave i komšijin sin, Miajlo. On me
malo učio slova, a znao je lepo i da
priča. Pa kad počne da opisuje stare
bitke i naše junake, mene se činilo ko
da to mogu da vidim.
I kad je Trajko trebalo da pođe u
školu, otac se ljutio.
– Da mi je da znam ko smisli tu
glupos. Ko da je to nekom donelo
nešto dobro.
Njega, ipak, pušti.
Poslen, otac ode u rat. Majka
mesto njega poče da nosi sir i kajmak
u varoš, u Kragujevac. Jednom je
jedva izmolim da me povede sa
53