Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Página 53

Iz detinjstva pantim siromaštvo, glad i tišinu. Vazda namrgođen otac nije trpeo galamu, pa čak ni naše dečje nestašluke. A bio je stog, ne pitaj. Mlogo sam ga se bojala. Sećam se, imala sam sedam godina kada sam se s bratom Trajkom zaigrala pred kućom i glasno zapevala. Otac je dotrčo do nas, ko da ga sam đavo goni, i bez reči nam udario po šamar. – Dosta, bre! Sto put sam vam reko da mirujete, al jok, mora to da se dernja! – viko je na nas, al to ga ne smiri, pa nam lupi još po jednu zaušku. – Lepo vam, bre, kažem, da me boli glava, al ne mož to da miruje. Mi udarimo u vrisak i kuknjavu. – Nije vam dosta, vidim ja da oćete još! Možda bi nas jopet istuko da nas majka ne uze u zaštitu. Čim je čula dreku, dotrčala je i zagrlila nas. – Neka te Dimitrije, dosta je bilo. Mogo si samo da im vikneš. – Oćeš da i tebe umlatim! – pretio je otac, ljut ko osica. Uzo je sekiru u ruke i pošo ka nama. Vrisnula sam od stra da će nas iseći, ali to se, ipak, ne desi. Umesto po nama, on poče da bije po jednom panju i to ga smiri. Sećam se da me je dugo poslen toga i u snovima ganjo tom sekirom, mene i moju bolešljivu majku, a ondak bi se budila i dugo jecala. A majka je bila uvek ćutljiva i pogurena. Od lepe i ponosne žene, kakva je nekad bila, osta samo senka. Težak rad i česte batine učiniše svoje. Lice joj se prerano zborilo, osušilo i dobilo neku bolesnu, žutu boju. Pod oči joj se navukla senka, crna ko gar. Pognula glavu ka zemlji, živi ko utvara i samo ćuti. A znala je nekad i da se nasmeje, bogme i da zapeva. Čini mi se, još mi u ušima njena pesma. A glas joj bio mek i topao, anđeoski. Al tamo gde na vrata uđu Argus Books Online Magazine #13 sirotinja, glad i težak rad, pesma i rados odma izlete kroz prozor. Al jopet, lepo mi kad se setim svog detinjstva. Uvek sam nekog imala uz sebe, jal majku, jal nekog od braće da s njim podelim i sreću i tugu. Slagali smo se ko nijedna druga deca. Možda je ta naša sloga i došla zbog očeve strogoće, al jopet, neka je i tako. Najviše sam volela kad otac negde ode, tad svima ko da lakne. A on je često bio van kuće. Nekad ode u polje da radi, nekad u šumu, a često je išo i u nadnicu. I u meanu je svrćo, volo je da pije. Poslen, kad sam već malo poodrasla, otišo je i u rat, prvo s Turcima, a poslen i sa Bugarima. Svako se zlo zalepi za sirotinju. U školu nisam išla, otac nije dao. Majka ga je dugo molila, al on nije teo ni da čuje. – Nije to za žensku decu – reko je. – Žensko treba da misli na kuću, a ne na to. – Bilo bi dobro da nauči da čita i piše – ubeđivala ga je majka još malo. – Šta će joj to? Udaće se i bez toga. Morala sam da pomažem oko kućnih poslova, a poslen, kad to svršim, izgonila sam stoku na pašu. Volela sam to. Često je s mene čuvao krave i komšijin sin, Miajlo. On me malo učio slova, a znao je lepo i da priča. Pa kad počne da opisuje stare bitke i naše junake, mene se činilo ko da to mogu da vidim. I kad je Trajko trebalo da pođe u školu, otac se ljutio. – Da mi je da znam ko smisli tu glupos. Ko da je to nekom donelo nešto dobro. Njega, ipak, pušti. Poslen, otac ode u rat. Majka mesto njega poče da nosi sir i kajmak u varoš, u Kragujevac. Jednom je jedva izmolim da me povede sa 53