jedna velika laž. To je samo
prikriven način da od mene dobiju
priznanje o tome koliko patim.
Uzalud se trude da me omekšaju
kako bih se što pre slomila. Odaju ih
oči. One govore više od njihovih
zagrljaja, više od poljubaca i biranih
reči. Pilje u mene očekujući moj krah
ili bar suzu. Kao da će im moja
nesreća doneti sreću.
Nisam im to priuštila. To ih je,
valjda, oteralo.
Sada mi čak i oni nedostaju. I oni
su bolje društvo od ove beskrajne
tišine, od akvarijumskih ribica koje
se trzaju na svaki moj pokret dok
čekaju da ih nahranim ili zumbula
koji vene u uglu sobe. Možda je
trebalo da se povremeno rastužim ili
da sasvim utonem u očaj. To bi
nahranilo njihovu potrebu za tuđom
patnjom.
Leškarenje u krevetu je
nedostižan ideal za većinu zdravih
ljudi i najstrašnija osuda za one koje
bolest natera na to. Ni udobnost
moga doma ne može mi pomoći da
se zbog toga osećam bolje.
Bežeći od razmišljanja, po ko zna
koji put uključujem televizor i posle
kraćeg vremena shvatam koliko je
besmislen takav pokušaj da se
zabavim i odagnam loše misli. Ako
sam ikada i uživala u tome, sada me
je prošla volja za tim.
U neprekidnoj jurnjavi za što
većom gledanošću televizije su se
naprosto utrkivale koja će prva
objaviti vest o nekoj tragediji ili
prirodnoj katastrofi. Iza saopštenja o
zemljotresima, vulkanima, oružanim
sukobima, požarima i poplavama iz
raznih krajeva sveta sledili su
izveštaji o štrajkovima naših
radnika, siromaštvu i skoro redovno
apeli za pomoć nekom bolesnom
detetu. U nedostatku takvih vesti, a
to je bio redak slučaj, servirali su
Argus Books Online Magazine #13
nam obilje političkih prepucavanja i
svađa, a kao desert tračeve o
poznatim ljudima. Ne kažem, tu i
tamo, mogao se videti i poneki film,
ali oni su zahtevali veću pažnju nego
što sam ja mogla da im posvetim.
Pokušala sam da muzikom odagnam
loše misli, ali nekada omiljeni način
da se zabavim sada je predstavljao
samo buku. Da i ne pominjem razne
rijaliti programe u kojima se uvrede
i psovke opravdavaju, čak i veličaju
kao najspontaniji izraz iskrenosti i
prirodnosti. Oh, hvala onom ko je
izmislio daljinski.
Kako bi bilo dobro sve obrisati
gumicom i skromnošću ponovo
ispisati nove stranice. Bilo bi dobro,
ali prekasno je, život je jedan i
neponovljiv. Sve što smo učinili ili
propustili da uradimo, već u
sledećem trenutku dobija drugi
smisao.
Čim su započeli moji najnoviji
zdravstveni problemi, potražila sam
stručnu pomoć. Od onda, neko
vreme skoro da i nisam izlazila iz
lekarskih ordinacija i bolničkih soba.
A onda su me vratili kući, uz njihov
svakodnevni nadzor i posete.
Preporučili su mi odmor i mirovanje,
ali ja ne mogu da se smirim. Volela
bih da su iskreniji po pitanju moje
bolesti, ali oni uporno ponavljaju da
su neophodna još neka ispitivanja.
Samo je jedan od lekara, u naletu
iskrenosti, priznao da je u pitanju
tumor na mozgu. Narednog dana i
on je svoju prethodnu izjavu ublažio
zaključkom da je u pitanju
dobroćudni tumor. Ima li išta dobro
u tome? Neće ni ova igra sa njima
trajati u nedogled. Još samo nekoliko
dana i sve će se promeniti. Sa
nestrpljenjem sam čekala odlazak na
zakazani pregled kod doktorke
Olivere Savić, one koje me je
49