Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 49

jedna velika laž. To je samo prikriven način da od mene dobiju priznanje o tome koliko patim. Uzalud se trude da me omekšaju kako bih se što pre slomila. Odaju ih oči. One govore više od njihovih zagrljaja, više od poljubaca i biranih reči. Pilje u mene očekujući moj krah ili bar suzu. Kao da će im moja nesreća doneti sreću. Nisam im to priuštila. To ih je, valjda, oteralo. Sada mi čak i oni nedostaju. I oni su bolje društvo od ove beskrajne tišine, od akvarijumskih ribica koje se trzaju na svaki moj pokret dok čekaju da ih nahranim ili zumbula koji vene u uglu sobe. Možda je trebalo da se povremeno rastužim ili da sasvim utonem u očaj. To bi nahranilo njihovu potrebu za tuđom patnjom. Leškarenje u krevetu je nedostižan ideal za većinu zdravih ljudi i najstrašnija osuda za one koje bolest natera na to. Ni udobnost moga doma ne može mi pomoći da se zbog toga osećam bolje. Bežeći od razmišljanja, po ko zna koji put uključujem televizor i posle kraćeg vremena shvatam koliko je besmislen takav pokušaj da se zabavim i odagnam loše misli. Ako sam ikada i uživala u tome, sada me je prošla volja za tim. U neprekidnoj jurnjavi za što većom gledanošću televizije su se naprosto utrkivale koja će prva objaviti vest o nekoj tragediji ili prirodnoj katastrofi. Iza saopštenja o zemljotresima, vulkanima, oružanim sukobima, požarima i poplavama iz raznih krajeva sveta sledili su izveštaji o štrajkovima naših radnika, siromaštvu i skoro redovno apeli za pomoć nekom bolesnom detetu. U nedostatku takvih vesti, a to je bio redak slučaj, servirali su Argus Books Online Magazine #13 nam obilje političkih prepucavanja i svađa, a kao desert tračeve o poznatim ljudima. Ne kažem, tu i tamo, mogao se videti i poneki film, ali oni su zahtevali veću pažnju nego što sam ja mogla da im posvetim. Pokušala sam da muzikom odagnam loše misli, ali nekada omiljeni način da se zabavim sada je predstavljao samo buku. Da i ne pominjem razne rijaliti programe u kojima se uvrede i psovke opravdavaju, čak i veličaju kao najspontaniji izraz iskrenosti i prirodnosti. Oh, hvala onom ko je izmislio daljinski. Kako bi bilo dobro sve obrisati gumicom i skromnošću ponovo ispisati nove stranice. Bilo bi dobro, ali prekasno je, život je jedan i neponovljiv. Sve što smo učinili ili propustili da uradimo, već u sledećem trenutku dobija drugi smisao. Čim su započeli moji najnoviji zdravstveni problemi, potražila sam stručnu pomoć. Od onda, neko vreme skoro da i nisam izlazila iz lekarskih ordinacija i bolničkih soba. A onda su me vratili kući, uz njihov svakodnevni nadzor i posete. Preporučili su mi odmor i mirovanje, ali ja ne mogu da se smirim. Volela bih da su iskreniji po pitanju moje bolesti, ali oni uporno ponavljaju da su neophodna još neka ispitivanja. Samo je jedan od lekara, u naletu iskrenosti, priznao da je u pitanju tumor na mozgu. Narednog dana i on je svoju prethodnu izjavu ublažio zaključkom da je u pitanju dobroćudni tumor. Ima li išta dobro u tome? Neće ni ova igra sa njima trajati u nedogled. Još samo nekoliko dana i sve će se promeniti. Sa nestrpljenjem sam čekala odlazak na zakazani pregled kod doktorke Olivere Savić, one koje me je 49