operisala i pre nekoliko godina. Ona
me neće lagati.
Razgledala sam svaki detalj po
sobi. Sve sam lično birala da bih svoj
životni prostor učinila što
prijatnijim. Sada je postao kavez, lep
i skupocen, ali i dalje samo kavez za
još jednu zver. Zver, to me je
podsetilo da sam nekada skoro
redovno posećivala zoološki vrt,
udovoljavajući željama svog deteta.
Voleo je divlje životinje. One su
režale, cvilile, nekada bespomoćno
ležale ili možda sanjarile o slobodi.
Sada i njima mogu da zavidim. One
su znale šta žele, a ja? Mladost u
meni je tražila akciju, a fizička
slabost preklinjala da prekratim
muke.
Ponovo sam ustala i teturajući se
stigla do balkonskih vrata, otvorila
ih i izašla na terasu. Gledala sam
tihe, puste ulice u potrazi za
usamljenim šetačem ili
automobilom. Sve je zamrlo, grad
odavno spava. Tek poneko trepereće
svetlo svedočilo je o budnosti
ukućana. Možda su i oni poput mene,
slomljeni samoćom i zastrašujućim
mirom, izgubili san.
Zurila sam u noć i zavidela svakoj
ženi koja je usnula na muškom
ramenu, svakoj ušuškanoj u
sigurnost zagrljaja.
– Čime sam ovo zaslužila? –
šapućem dok gledam u tamno,
zvezdano nebo. Ruke su mi
sklopljene kao u molitvi, dozivam
onog gore da me uteši. On ćuti, ne
mari za moje molbe.
– Ubico – vetar mi donosi poznati
glas.
Prisećam se svega. Bio je tako
mlad, pun života i snova, a sada ga
više nema. Mojom krivicom. Ako je
on razlog što ovoliko patim, onda
sam to upravo i zaslužila. Ponovo od
nebesa tražim odgovor. A odozgo,
Argus Books Online Magazine #13
kao dve najsjajnije zvezde, gledaju
me njegove oči.
*
Boreći se sa nesanicom, uprkos
slabosti, prihvatila sam se posla.
Premestala sam bočice parfema i
figurice od porcelana, brisala
prašinu i na kraju kao vrhunac mojih
aktivnosti, zalila sam zumbul i
nahranila akvarijumske ribice. Za
nešto više nisam ni bila sposobna. U
zoru, otišla sam u spavaću sobu,
nadajući se snu. Uzalud, previše je
nemira u mojim mislima. Nisam se
predala. Okretala se čas na jednu,
čas na drugu stranu i tada sam
ugledala nešto od čega mi je zastao
dah. Na ormariću pored kreveta, iza
velike ku tije sa noćnom kremom
stajale su majčine zlatne minđuše.
Oproštajni poklon, podsetnik na
mladalačku bezbrižnost i porodičnu
sreću. Kao da su iskrsnule iz magle
zaborava, budeći sve one lepe
trenutke iz detinjstva.
Odjednom, zahuktao je potok
pored kojeg sam se šetala i maštala o
sreći, zacvrkutale su ptičice tonove
pesme uz koju sam se prvi put
zaljubila, a blagi povetarac mi je
umio lice i podsetio me na slatke,
rumene plodove mlade trešnje u
dvorištu ispred naše kuće. Sve je
oživelo. I očev osmeh i majčin brižan
pogled dok mi pakuje stvari.
I veliki snovi o sreći jedne
devojčice.
Nemir se pojačao, a san još više
udaljio. Ustala sam i vratila se u
dnevnu sobu, budeći sećanja na
svaki detalj iz tog vremena. A onda
me je trenutni očaj naterao da bez
reči, u sebi izgovorim pitanje:
– Gde sam pogrešila?
50