Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 48

Sreten Đokić MRVICE( odlomak iz romana)
*
Mrzim ceo svet, sebe najviše. Dobro, ne baš celukupan ljudski rod. Postoji par izuzetaka. Premalo ih je da promenim sliku o ljudima koje sam u svom životu srela. Gomila nesrećnika koja se samo trudila da i druge unesreći.
U glavi mi tinja neka vatra, ali bol koji me je danima držao prikovanu za krevet, sada je podnošljiv. Ustala bih da se ne plašim novog pada. Već su se desetak puta moji pokušaji da hodam završili gubitkom ravnoteže, padanjem, a jednom i gubitkom svesti. Vratila sam se na početak, učim da stojim i da se krećem. Nesigurnim koracima sam osvojila skoro čitav metar. To je beskrajno prostranstvo za mene kakva sam sada. Činim to uprkos besmislenosti svih tih pokušaja. Na kraju, znam, doći će poraz.
Posle petominutne šetnje koja je ličila na teturanje, zadovoljna uspehom sela sam da se odmorim.
Otkucaji zidnog sata su se oglašavali kao grmljavina koja najavljuje nevreme. Nije to olujni vetar, ni tamni, preteći oblaci, to je tišina. Prikriveno zlo koje me nagoni da razmišljam o svemu što mi se dogodilo.
Ima li išta strašnije od spoznaje da ste uludo potrošili ceo život? Tek sam prevalila četrdesetu. Za neke, kada se nađu u tom dobu i shvate da su ih želje povele u lošem smeru, to je pravi trenutak za preokret. Kažu

Sreten Đokić MRVICE( odlomak iz romana)

da je priznanje sopstvenih grešaka najbolji i jedini način za iskupljenje, za promene koje će nas vratiti nama samima. A onda nas, oslobođene osećaja krivice prema sebi ili drugima, mirno uvesti u jesen postojanja. Mudro je razmišljati na takav način, ali za mene, vreme je stalo i nema načina da išta popravim. Moj pesak je odavno izkliznuo kroz prste onoga ko odlučuje o našem trajanju i samo je još par zrnaca na njegovim dlanovima.
Znam da je svaki novi dan nagrada ravna premiji na lutriji, ali to je poklon kojem se više ne radujem. Nemam više snage da se borim, a nemam ni hrabrosti da neizbežnom pođem u susret. Kao senka same sebe čekam rađanje zore, one koja će me raspršiti sunčevim zracima. To je neizbežno.
Ne volim noć, prikrada mi se kao zver svojoj lovini i ubija me samoćom. Nekada sam joj se radovala. Donosila mi je opuštena druženja sa dragim ljudima i onima čija me je energija uzdizala do osećaja da sam voljena.
Gde su nestali svi oni koje sam ja volela? Otišli su, čak i lažni prijatelji, oni koji su me povremeno posećivali nakon prve operacije i sažaljivo me tapšali po ramenu. Raspitivali su se za svaki detalj moje nesreće, a onda me svojom pričom o dobrom provodu i ličnom uspehu podsećali na sve ono što mi je uskraćeno.
Kao da je bilo juče. Njihove reči su slatke, brižne, na usnama im je osmeh koji bi trebalo da me uveri da su im namere dobre. Laž, sve je to
Argus Books Online Magazine # 13 48