Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 28

pošten na svoj drkadžijski način, a ja sam tada to cenila više od svega. Baš me je bilo teško uvrediti. Srela sam ga nešto skoro na konvenciji seljačke stranke. To mi je bio teren za taj dan, došla sam u staroj motorističkoj jakni, a Zli nas je dočekao na ulazu u braon odelu, sa kravatom, obrijan i podšišan, sa svim zubima. Dobro mu je išlo, portparolu seljačke stranke. Nisam ga zajebavala zbog toga, nekako me bilo sramota. “Zdravo televizijo, izvolite, dobrodošli”, a onda me pogledao skroz tugaljivo i uhvatio me za rajsferšlus: “'Aj' se menjamo.” “'Ajde”, počela sam da skidam jaknu iz fazona. “Uuu, jebote, ne nosiš brus! Oblači to da te ne rastrgnu ovi moji brđani.”Još je bio faca. U palanci je čuvenih osamdesetih urbana struja bila stabilnija i prepoznatljivija od svake druge. Niko, naravno nije koristio termin “urbano”, ali niko se nije ni družio sa seljacima. Čak ni u odeljenju, za vreme odmora. A ipak su nas razbili za manje od dvadeset godina. Urbane ekipe sada nisu ni povezane između sebe. Održavaju ih preživeli pankeri i hipici, okupljajući podmladak na muziku, piće i duvku. Najluđi i neki od najopasnijih likova su krajem prošlog veka izoveravali jedan za drugim, bilo je kao epidemija. U jednom periodu se svakih petnaest dana neko iz pratnje selio u sanduk. Poslednji je bio tek podmladak i toliko žestok, da je iskočio pred teretni voz u punoj brzini, raširio ruke i zabacio glavu sa slušalicama na ušima. Taj je slušao Nirvanu i sad je verovatno član benda, zajedno sa ocem moje devojčice i još nekoliko očeva neke dece koja su, još malo pa podmladak. Gnjavila sam Kiki da pita duh svog oca koga tamo ima još od narkomanske, fatalističke ekipe, a ona mi je rekla da tata kaže kako je tamo svako sam, baš Argus Books Online Magazine #13 kao i ovde. “Šta to znači, mama?” Izgleda da ću još dugo morati da razjašnjavam ono što je Goga rekao ili učinio. Ili ću barem morati da pokušam. ”Pa, to znači sine, da je svako odgovoran za sebe i svoje postupke, na ovom ili onom svetu i da nikome ne možeš da pomogneš, osim da pokušaš da ga razumeš...” kenjala sam ja svoja probudistička govanca. ”Misliš, niko nije kriv što je tata umro, on je sam tako hteo?”, šokirala me Kiki, kao i obično, kontajući suštinu spakovanu u kenjažu. Jebote, još nije pošla u školu, a već je veštica. Nikad se neću navići. Nekako sam znala da će ona biti i normalnije i srećnije dete od mene, koliko god bila uvrnuta i nekako sam joj zavidela što ima za šta da se uhvati. “Imala si i ti, Azalejo”, lepo sam čula nanin glas, onaj ton kad neće da prećuti nepravdu. Nana je naravno bila mrtva već dvadesetak godina i u prvih četrdeset dana posle smrti pokušavala je da me nauči svemu onom što me nije interesovalo ni dok je bila živa, dolazeći mi u snove toliko intenzivno, da sam umalo šiznula. Zamolila sam je da više ne dolazi tako često i nana je prestala, ali je zato posle umela da se pojavi u mojoj glavi kad joj padne na pamet. Duhovi su lukavi, a geni su čudo! Pošto se ja nisam dala obučavati, nana je prenela dar na moje dete direktnim putem, u paketu. Jedino što je njen otac morao da umre da bi mi to otkrili. Kako li sam samo mislila da ću umaći nasleđu? Mnogo sam bila besna što svi hoće nečemu da me nauče i mrzela sam što sam klinka i sve sam htela kako ja hoću. Ništa se nije promenilo, što se toga tiče. Preživela sam izazove mladosti, naučila da pakujem sranja u manje komade, koje je lakše gutati, a ostalo je uglavnom isto. Kao i način preživljavanja... 28