pošten na svoj drkadžijski način, a ja
sam tada to cenila više od svega. Baš me
je bilo teško uvrediti.
Srela sam ga nešto skoro na
konvenciji seljačke stranke. To mi je bio
teren za taj dan, došla sam u staroj
motorističkoj jakni, a Zli nas je dočekao
na ulazu u braon odelu, sa kravatom,
obrijan i podšišan, sa svim zubima.
Dobro mu je išlo, portparolu seljačke
stranke. Nisam ga zajebavala zbog toga,
nekako me bilo sramota. “Zdravo
televizijo, izvolite, dobrodošli”, a onda
me pogledao skroz tugaljivo i uhvatio
me za rajsferšlus: “'Aj' se menjamo.”
“'Ajde”, počela sam da skidam jaknu
iz fazona.
“Uuu, jebote, ne nosiš brus! Oblači to
da te ne rastrgnu ovi moji brđani.”Još je
bio faca.
U palanci je čuvenih osamdesetih
urbana struja bila stabilnija i
prepoznatljivija od svake druge. Niko,
naravno nije koristio termin “urbano”,
ali niko se nije ni družio sa seljacima.
Čak ni u odeljenju, za vreme odmora. A
ipak su nas razbili za manje od dvadeset
godina. Urbane ekipe sada nisu ni
povezane između sebe. Održavaju ih
preživeli pankeri i hipici, okupljajući
podmladak na muziku, piće i duvku.
Najluđi i neki od najopasnijih likova su
krajem prošlog veka izoveravali jedan
za drugim, bilo je kao epidemija. U
jednom periodu se svakih petnaest dana
neko iz pratnje selio u sanduk. Poslednji
je bio tek podmladak i toliko žestok, da
je iskočio pred teretni voz u punoj
brzini, raširio ruke i zabacio glavu sa
slušalicama na ušima. Taj je slušao
Nirvanu i sad je verovatno član benda,
zajedno sa ocem moje devojčice i još
nekoliko očeva neke dece koja su, još
malo pa podmladak.
Gnjavila sam Kiki da pita duh svog
oca koga tamo ima još od narkomanske,
fatalističke ekipe, a ona mi je rekla da
tata kaže kako je tamo svako sam, baš
Argus Books Online Magazine #13
kao i ovde. “Šta to znači, mama?” Izgleda
da ću još dugo morati da razjašnjavam
ono što je Goga rekao ili učinio. Ili ću
barem morati da pokušam.
”Pa, to znači sine, da je svako
odgovoran za sebe i svoje postupke, na
ovom ili onom svetu i da nikome ne
možeš da pomogneš, osim da pokušaš
da ga razumeš...” kenjala sam ja svoja
probudistička govanca.
”Misliš, niko nije kriv što je tata
umro, on je sam tako hteo?”, šokirala
me Kiki, kao i obično, kontajući suštinu
spakovanu u kenjažu. Jebote, još nije
pošla u školu, a već je veštica. Nikad se
neću navići. Nekako sam znala da će ona
biti i normalnije i srećnije dete od mene,
koliko god bila uvrnuta i nekako sam joj
zavidela što ima za šta da se uhvati.
“Imala si i ti, Azalejo”, lepo sam čula
nanin glas, onaj ton kad neće da prećuti
nepravdu. Nana je naravno bila mrtva
već dvadesetak godina i u prvih
četrdeset dana posle smrti pokušavala
je da me nauči svemu onom što me nije
interesovalo ni dok je bila živa, dolazeći
mi u snove toliko intenzivno, da sam
umalo šiznula. Zamolila sam je da više
ne dolazi tako često i nana je prestala,
ali je zato posle umela da se pojavi u
mojoj glavi kad joj padne na pamet.
Duhovi su lukavi, a geni su čudo!
Pošto se ja nisam dala obučavati,
nana je prenela dar na moje dete
direktnim putem, u paketu. Jedino što je
njen otac morao da umre da bi mi to
otkrili. Kako li sam samo mislila da ću
umaći nasleđu?
Mnogo sam bila besna što svi hoće
nečemu da me nauče i mrzela sam što
sam klinka i sve sam htela kako ja hoću.
Ništa se nije promenilo, što se toga
tiče.
Preživela sam izazove mladosti,
naučila da pakujem sranja u manje
komade, koje je lakše gutati, a ostalo je
uglavnom isto. Kao i način
preživljavanja...
28