Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 26

Draganović je uspevao da kukljari, kevće i dere se istovremeno, dok je Kerić nabrajao svoje zasluge i naš javašluk, kiteći ga mračnim prizorima orgija, koji su mu uvek bili u glavi i na jeziku. Žaba mi se još malo podigla u želucu, tražeći svoju narandžu odmah i jedno otegnuto “kreee” polako se izdizalo na površinu. Smrda se odjednom uhvatila za glavu i rekla “Joj, što me zabole glava!” Laktovi su joj bili podignuti, a čupava pazuha su zasmrdela ka meni, kao nikad. Ono nešto s plafona se vratilo u mene sa praskom, kao kad se lastiš istegne pa pusti. Ustala sam, uhvatila se obema rukama za usta, a onda ih spustila na stomak i zinula na ludake. Ko ih jebe - stigla sam da posmislim, pre nego što je pegla izletela iz mojih usta šikljajući po stolu i prskajući Smrdu i Kerićeve pantalone. Gledali su me zabezeknuto jedan dug zamrznut momenat. “Izvinite”, istisnula sam kašljući i brišući rukama suze i osećajući da sam pokvasila gaćice “još mi nije sasvim dobro, bila sam na bolovanju”. Okrenula sam se i pobegla u WC. Tamo sam dovšila pišanje i bljuvanje i umalo se ugušila od kikotanja. Jebote, ovo je čist nadrealizam! Koji performans! Sad ako ne popijem otkaz, nikad neću. “Ko s' decom spava, upišan se budi, ćero, ko to zna bolje od tebe? Šta ćeš da radiš?” Pitao me Prijatelj, izgledajući napola zabavljen, napola zabrinut. “A šta da radim, Prijatelju? Baš nemam neki veliki izbor, jebiga. Ili, ili.” “Šta kaže dečko?” “Neca još ne zna. Usred je ispitnog roka, ne mogu sad da mu kažem.” Prijatelj me gledao pažljivo, a nešto na mom licu mu je razjasnilo stvari. “Ćero, bog te jeb'o, nećeš valjda da rodiš?!” “Izgleda da hoću”, nakezila sam se, glumeći rešenost. Argus Books Online Magazine #13 “Ma lepo ti je to, al' situacija i uslovi...” Prijatelj je bio realista. “Živiš kod tvojih i već imaš dete, pa bar da imaš neku platu...” A možda i ziheraš. “Šta će tvoji da kažu?” Poznavao me, jebi ga. “Moji će da polude! Ali ako neko treba da crkne zato što neko treba da se rodi, slobodno nek' crknu.” Moji su bili dosta ludi, ali zvučalo je to suviše besno da bi bilo tru. Ma, iz aviona se videlo da nisam oprostila Goranu što je overio u kupatilu dok sam ja nosila njegovo dete i zamišljala kako će sve da bude super, jer ljubav sve može, sve pobeđuje, sve prašta. Možda ta hipi sranja ne uključuju smrt u opciju “sve”. A možda je slučaj Azaleje Branković i Gorana Kecmana još samo jedan u statistici koja dokazuje da ljudi nisu sposobni za ljubav. Jebem li ga, možda nam rasa nije beš evoluirala kao što tripujemo. A svi koji znaju za naš slučaj, reći će “uuu, to je bila velika ljubav!” Nije istina. To je bila paklena, smrtonosna bolest i Goga se predao, pička mu materina kukavička. “Kol'ko beše Neca mlađi od tebe, ćero?” “Uh...četrnaest godina. Mnogo, a?” “A... tvoj pokojni muž, koliko je on bio mlađi? Sedam?” “Šest”. Tišina. Jeste, ko s' decom spava, upišan se budi, živa istina, al' nikakva poenta. Mladost je prevara Mrzim da se prisećam prevarantske mladosti, al' 'ajd' malo. Napokon sam i ja stekla pravo na onu kenjažu “u moje vreme”. Samo što ja ne mislim da je u moje vreme sve bilo bolje. U stvari, ovo je moje vreme, ali baš sam radoznala u pogledu materijala koji kreće iz mene 26