Draganović je uspevao da kukljari,
kevće i dere se istovremeno, dok je
Kerić nabrajao svoje zasluge i naš
javašluk, kiteći ga mračnim prizorima
orgija, koji su mu uvek bili u glavi i na
jeziku.
Žaba mi se još malo podigla u želucu,
tražeći svoju narandžu odmah i jedno
otegnuto “kreee” polako se izdizalo na
površinu. Smrda se odjednom uhvatila
za glavu i rekla “Joj, što me zabole
glava!” Laktovi su joj bili podignuti, a
čupava pazuha su zasmrdela ka meni,
kao nikad. Ono nešto s plafona se vratilo
u mene sa praskom, kao kad se lastiš
istegne pa pusti. Ustala sam, uhvatila se
obema rukama za usta, a onda ih
spustila na stomak i zinula na ludake.
Ko ih jebe - stigla sam da posmislim, pre
nego što je pegla izletela iz mojih usta
šikljajući po stolu i prskajući Smrdu i
Kerićeve pantalone. Gledali su me
zabezeknuto jedan dug zamrznut
momenat. “Izvinite”, istisnula sam
kašljući i brišući rukama suze i
osećajući da sam pokvasila gaćice “još
mi nije sasvim dobro, bila sam na
bolovanju”. Okrenula sam se i pobegla u
WC. Tamo sam dovšila pišanje i
bljuvanje i umalo se ugušila od
kikotanja. Jebote, ovo je čist
nadrealizam! Koji performans! Sad ako
ne popijem otkaz, nikad neću.
“Ko s' decom spava, upišan se budi,
ćero, ko to zna bolje od tebe? Šta ćeš da
radiš?” Pitao me Prijatelj, izgledajući
napola zabavljen, napola zabrinut.
“A šta da radim, Prijatelju? Baš
nemam neki veliki izbor, jebiga. Ili, ili.”
“Šta kaže dečko?”
“Neca još ne zna. Usred je ispitnog
roka, ne mogu sad da mu kažem.”
Prijatelj me gledao pažljivo, a nešto
na mom licu mu je razjasnilo stvari.
“Ćero, bog te jeb'o, nećeš valjda da
rodiš?!”
“Izgleda da hoću”, nakezila sam se,
glumeći rešenost.
Argus Books Online Magazine #13
“Ma lepo ti je to, al' situacija i
uslovi...” Prijatelj je bio realista.
“Živiš kod tvojih i već imaš dete, pa
bar da imaš neku platu...” A možda i
ziheraš.
“Šta će tvoji da kažu?” Poznavao me,
jebi ga.
“Moji će da polude! Ali ako neko
treba da crkne zato što neko treba da se
rodi, slobodno nek' crknu.” Moji su bili
dosta ludi, ali zvučalo je to suviše besno
da bi bilo tru. Ma, iz aviona se videlo da
nisam oprostila Goranu što je overio u
kupatilu dok sam ja nosila njegovo dete
i zamišljala kako će sve da bude super,
jer ljubav sve može, sve pobeđuje, sve
prašta. Možda ta hipi sranja ne
uključuju smrt u opciju “sve”. A možda
je slučaj Azaleje Branković i Gorana
Kecmana još samo jedan u statistici koja
dokazuje da ljudi nisu sposobni za
ljubav. Jebem li ga, možda nam rasa nije
beš evoluirala kao što tripujemo. A svi
koji znaju za naš slučaj, reći će “uuu, to
je bila velika ljubav!” Nije istina. To je
bila paklena, smrtonosna bolest i Goga
se predao, pička mu materina
kukavička.
“Kol'ko beše Neca mlađi od tebe,
ćero?”
“Uh...četrnaest godina. Mnogo, a?”
“A... tvoj pokojni muž, koliko je on
bio mlađi? Sedam?”
“Šest”.
Tišina.
Jeste, ko s' decom spava, upišan se
budi, živa istina, al' nikakva poenta.
Mladost je prevara
Mrzim da se prisećam prevarantske
mladosti, al' 'ajd' malo. Napokon sam i
ja stekla pravo na onu kenjažu “u moje
vreme”. Samo što ja ne mislim da je u
moje vreme sve bilo bolje. U stvari, ovo
je moje vreme, ali baš sam radoznala u
pogledu materijala koji kreće iz mene
26