Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 25

ženu, koja je bila urednik u “Našem listu” sprat iznad “Portala”. Osim funkcije i časti da je direktor jebe, a urednik drka na nju, gospođa je imala još neke neverovatne osobine. Na primer, uvek je smrdela na znoj, a zimi dodatno i na beli luk, pa smo je zvali Smrda, čak ne ni iza leđa. Smrda je umesto obraza imala vazdušni đon i večito je išla odranih laktova i kolena, pošto se sa Kerićem trpala kerećki i rado o tome pričala svakome ko je hteo da je sluša. Na primer, Draganoviću. Oči su mu bolesno caklile svaki put kad je Smrda napuštala njegovu kancelariju, pa se bacao ili na prepričavanje okupljenjima ili na pisanje erotskih priča i drkanje u uredničkom ofisu. Inače je pravio raspored za rad po smenama u “Portalu”, što je bio njegov najmučniji, najzajebaniji i jedini posao. Pored toga bavio se i ogovaranjem i njuškanjem za Kerića. Dakle, kod Kerića u ofis, na porciju govana. Šta li će sad da mi sere? Žaba u stomaku mi se malko nadula, podrignula sam i odjednom sam morala da pojedem jednu pomorandžu, pod hitno. Lepo sam osećala kako bledim dok sam se mrštila na putu za direktorsku kancelariju. Trio iz noćnih mora me čekao na gomili. Smrda je sedela za kompjuterom i kezila se. Ustvari, samo je izgledalo da se kezi, jer nije mogla da zatvori usta preko onolikih zuba, pa joj je gubica stalno bila otkrivena u konjskom kezu. Draganović i Kerić su stajali kod prozora. Niko nikog nije gledao. Horor se kristalisao u vazduhu.Uzela sam stolicu i sela, iako mi niko nije rekao da sednem. Onda je počelo. “Koleginice, prošle nedelje ste bili na bolovanju” rekao je islednik Kerić, a kita je počela da mu se diže. “I viđeni ste kako šetate gradom” nastavio je dokazni postupak “Na šta to liči? Ovamo Argus Books Online Magazine #13 ste kobajagi bolesni, a šetkate se kroz grad, u sred bela dana, da vas svi vide!” Osetila sam kako nešto pucketajući izlazi iz mene kroz vrat. Opustila sam se na stolici i nastavila da posmatram scenu, negde sa plafona. Smrda me srela kad sam izlazila iz apoteke, setih se. Usmerila sam pažnju na nju, kao da okrećem kameru i zumiram. Gledala sam u najočiglednije otelotvorenje zla i zasigurno znala odgovor na pitanje koje me često kopkalo – da li je moguće da je neko baš tako odvratan, kao što izgleda da jeste? Čula sam Draganovića odnekud: ”Jeeste bree i ja sam je viid'o. Kaako to, bre ljudi raadee, baaš ih briiiga, bezobraazluuk”, kenjkao je smrad. “Maltretirate ovog jadnog čoveka ovde!!!” dreknuo je Kerić, a kita mu se skroz ukrutila.”Samo orgijate, svaki dan! Jel' i kod kuće koleginice sedite sa nogama dignutim na sto?! Video sam vas!” Kerićev prst je bockao vazduh ispred mog lica. A, o tome se radi - pomislio je posmatrajući deo mene. Jeb'o bi me. Još malo sam se zavalila na stolici, prekrstila noge i izgovorila: ”Šta vi hoćete od mene?” Glas mi je zvučao suvo i pucketavo, kao sa ploče. A onda su prsli. Kerić je počeo da urla: “Ja sam vas ovde sve oslobodio, umesto da mi salutirate kad ulazim, vi dižete noge! Ja ovde treba doživotno da budem direktor, a vama otkaz, otkaz, otkaz!!!” Obojica manijaka su počela da hodaju gore dole, mimoilaze jedan drugog i govore u glas. ”Jeste, ja ovde pokušaavam svima da ugoodim, pravim raaspored po ceeo daaan, a oni se samo iživljaavaju! Ovaj hoće ovoo, onom ne odgovaara ova smeena, onaj se ljuuti što sam ovom dao sloobodan daaan, a onaj raadi samo viiikendom i nisu bree zaadovooljnii, nego bezobraaznii bree!!! Bandaa, ja neee znam šta da raaadim sa njiiima!” 25