ženu, koja je bila urednik u “Našem
listu” sprat iznad “Portala”. Osim
funkcije i časti da je direktor jebe, a
urednik drka na nju, gospođa je imala
još neke neverovatne osobine. Na
primer, uvek je smrdela na znoj, a zimi
dodatno i na beli luk, pa smo je zvali
Smrda, čak ne ni iza leđa. Smrda je
umesto obraza imala vazdušni đon i
večito je išla odranih laktova i kolena,
pošto se sa Kerićem trpala kerećki i
rado o tome pričala svakome ko je hteo
da je sluša. Na primer, Draganoviću. Oči
su mu bolesno caklile svaki put kad je
Smrda napuštala njegovu kancelariju,
pa se bacao ili na prepričavanje
okupljenjima ili na pisanje erotskih
priča i drkanje u uredničkom ofisu.
Inače je pravio raspored za rad po
smenama u “Portalu”, što je bio njegov
najmučniji, najzajebaniji i jedini posao.
Pored toga bavio se i ogovaranjem i
njuškanjem za Kerića.
Dakle, kod Kerića u ofis, na porciju
govana. Šta li će sad da mi sere? Žaba u
stomaku mi se malko nadula,
podrignula sam i odjednom sam morala
da pojedem jednu pomorandžu, pod
hitno. Lepo sam osećala kako bledim
dok sam se mrštila na putu za
direktorsku kancelariju.
Trio iz noćnih mora me čekao na
gomili. Smrda je sedela za kompjuterom
i kezila se. Ustvari, samo je izgledalo da
se kezi, jer nije mogla da zatvori usta
preko onolikih zuba, pa joj je gubica
stalno bila otkrivena u konjskom kezu.
Draganović i Kerić su stajali kod
prozora. Niko nikog nije gledao. Horor
se kristalisao u vazduhu.Uzela sam
stolicu i sela, iako mi niko nije rekao da
sednem. Onda je počelo.
“Koleginice, prošle nedelje ste bili na
bolovanju” rekao je islednik Kerić, a kita
je počela da mu se diže. “I viđeni ste
kako šetate gradom” nastavio je
dokazni postupak “Na šta to liči? Ovamo
Argus Books Online Magazine #13
ste kobajagi bolesni, a šetkate se kroz
grad, u sred bela dana, da vas svi vide!”
Osetila sam kako nešto pucketajući
izlazi iz mene kroz vrat. Opustila sam se
na stolici i nastavila da posmatram
scenu, negde sa plafona. Smrda me srela
kad sam izlazila iz apoteke, setih se.
Usmerila sam pažnju na nju, kao da
okrećem kameru i zumiram. Gledala
sam u najočiglednije otelotvorenje zla i
zasigurno znala odgovor na pitanje koje
me često kopkalo – da li je moguće da je
neko baš tako odvratan, kao što izgleda
da jeste? Čula sam Draganovića
odnekud: ”Jeeste bree i ja sam je viid'o.
Kaako to, bre ljudi raadee, baaš ih
briiiga, bezobraazluuk”, kenjkao je
smrad.
“Maltretirate ovog jadnog čoveka
ovde!!!” dreknuo je Kerić, a kita mu se
skroz ukrutila.”Samo orgijate, svaki
dan! Jel' i kod kuće koleginice sedite sa
nogama dignutim na sto?! Video sam
vas!” Kerićev prst je bockao vazduh
ispred mog lica. A, o tome se radi -
pomislio je posmatrajući deo mene.
Jeb'o bi me. Još malo sam se zavalila na
stolici, prekrstila noge i izgovorila: ”Šta
vi hoćete od mene?” Glas mi je zvučao
suvo i pucketavo, kao sa ploče. A onda
su prsli.
Kerić je počeo da urla: “Ja sam vas
ovde sve oslobodio, umesto da mi
salutirate kad ulazim, vi dižete noge! Ja
ovde treba doživotno da budem
direktor, a vama otkaz, otkaz, otkaz!!!”
Obojica manijaka su počela da hodaju
gore dole, mimoilaze jedan drugog i
govore u glas.
”Jeste, ja ovde pokušaavam svima da
ugoodim, pravim raaspored po ceeo
daaan, a oni se samo iživljaavaju! Ovaj
hoće ovoo, onom ne odgovaara ova
smeena, onaj se ljuuti što sam ovom dao
sloobodan daaan, a onaj raadi samo
viiikendom i nisu bree zaadovooljnii,
nego bezobraaznii bree!!! Bandaa, ja
neee znam šta da raaadim sa njiiima!”
25