telo i hranu, hranu, telo figuru ili kakogod. Ograničili ste se na životinjske nagone i lažne osmehe. Kada kažem da jedem voće i povrće, iščuđavate se kako nisam mršavija. Pa nisam, zato što sam poslušala one što liče na vas, takvi su vodili računa samo o telu, a ne o duši, te me zamalo dokrajčiše. Hrana je postala moj najveći neprijatelj zbog tog terora koji ste izvršili kako bi telo igledalo privlačno. Hrana je postala moj ubica zbog primitivizma okoline koja, kao prvo, pojma nema o zdravoj ishrani, a kao drugo, menja teze; pretvara bolesno u zdravo, a zdravo u bolesno.
Džejn je možda imala malo više sreće, jer su doktori shvatili ozbiljnost njene patnje. Tamo, oni koji pate od te bolesti, koju ću kasnije imenovati, nisu smatrani budalama, već ljudskim bićima kojima treba pomoć. Sve se promenilo, kada sam pričala s ljudima koji su me vrednovali kao čoveka, a ne kao kesu zgodnog ili nezgodnog mesa; ipak, ukusi su različiti. Sve se promenilo kada sam počela da čitam knjige onih psihologa koji su u svakom čoveku videli dijamant, a ne eksperiment za buduće studije. Razočarala me je bezdušnost nekih kolega i odlučila sam da napravim kratku pauzu sa studijama. Nastaviću ih zato što znam da postoje oni koje vodi razum u ovom poslu, ali osećaju srcem. Meni je trebala toplina, toplina ljubavi, lica, ljudi i sve sam to našla tamo gde su neki mislili da ću stradati nakon dva dana. Kad mi to kažu, ja se nasmejem i kažem da sam tamo zavolela život, a da sam stradala svaki dan, ovde, baš tu, gde su mnogi prolazili pored mene kao pored živog leša, dajući mu podršku da što pre umre. Naravno, ta podrška je izgledala ovako: „ Samo tako nastavi, divno si smršala“ „ Jaoj, prelepo izgledaš, šta radiš da održiš liniju?“
Eto, Gospodo, sad znate, umirala sam živa. Bila sam svoj dželat, ali sam ipak uživala u vašim rečima, jer su mi prijale, a koje su mogle biti sigurna karta do smrti.
Ovih dana, neka gadna nostalgija i tuga su me pogodile. Nostalgija za toplinom, tamo gde sam svoja i gde me nije briga šta drugi misle o mesu. Tamo gde ću ćaskati sa nekim i nikad ga više neću sresti, nedostaje mi ta sloboda lica, spontanost govora i znatiželje da vas neko upozna kao čoveka koji govori o svojim stavovima, a ne kao zgodan odnosno nezgodan predmet. Tiho crnilo je jedva dočekalo da se probudi i da se hrani mojim iscrpljenjem.-Džejn, ne mogu više. Nakon tri minuta...-Džejn, mogu, ali- dokle više?-Džejn, upravo me je jedan mač pobedio i upravo sam se još jednom tiho ubila.-Znam. Osećam se isto ovih dana.-Rekla sam ti: ako ti padneš, padam i ja. Ovako ti dajem podršku.-Uradiću isto- Ne, nemoj, Džejn, nije vredno. Džejn je obećala da, kadgod budem bila tužna- i ona će biti tu da plače sa mnom. Kadgod se budem borila sa hranom i sa unutrašnjim noževima samokontrole- i ona će uraditi isto.- Gotovo, prošlo je, urađeno je. I tako se noć gubila u nepovrat i suze. Nemi-losrdno je razapinjala naše ispovesti.
Da, smejala sam se, jer nisam verovala da postoje ljudi koji, kada kažu da bi skočili zbog vas, zaista i skoče.
Džejn je jedna od retkih, jedna od onih koja rizikuje svoj život za izgovorene reči. Takvih gotovo i da nema.
Verujem da ne znate o čemu pričam, držaću vas u neizvesnosti još malo.
Zamislite da svaki dan pre nego što jedete brojite kalorije.
Zamislite da napamet znate kalorije svakog artikla
Zamislite da sve što pojedete umesto lepog obroka postane mač koji vas tera da se otarasite unesene hrane. Zamislite tako dane i godine, od umora spavate. Zamislite ljude koji bezbrižno uživaju u hrani, a vi se borite da je ne okusite. Ta
Argus Books Online Magazine # 13 17