borba uzima mnogo više energije nego
najis-crpniji trening.
Ne stidim se da govorim o onome što
mnogi neće razumeti, ili će misliti da je
budalaština, ali niste ni svesni koliko
ljudi prođe pored vas, a zapravo lagano
umire, a da vi to i ne vidite. Iako sam
svesna da nikada neću do kraja dobiti
ovu bitku, moram reći da sam imala
sreće da kraj sebe imam retke dobre
anđele i da nađem tlo koje mi je dalo
volju za životom. Ljudi teže da sude, a i
ne znaju o čemu je reč.
Džejn se bori, kao i mnogi.
Najteže bitke su nevidljive. Obično se
neki dive telu, dok se meso duha
rasapda. U najtežim momentima osećale
smo da trulimo i da nam je krv boje
uglja. Svi tako mnogo govore o duši, a
imaju oči samo da vide spoljašnjost.
Nema veće tuge od ljudske
ograničenosti. Prvi put govorim o
ovome. Mnogi će se iznenaditi, ali ja ovo
ne govorim zbog Džejn i mene, već zbog
onih koji ćute o ovome.
Poremećaji u ishrani... Svaki je
strašan na svoj način, načini od
realnosti pakao onome ko mu robuje.
Mojim vatrama koje čeznu da govore ne
dam da utihnu, iz tog razloga sam i
govorila o Bulimiji, u nadi da će se ljudi
koji pate od bilo kog poremećaja u
ishrani u našoj zemlji zabrinuti i
ozbiljno shvatiti. Želim da se prekine
mučni teror odvratnih slika i da se
konačno pošalje savesna slika, koja će
samim tim stvoriti zdravo telo. Pre
svega želim da doktori i psiholozi ne
odbacuju ove ljude kao otpad, već da im
pruže stručnu pomoć, a ako ne znaju,
neka ih upute u zemlju u kojoj će moći
da se leče. Gnušam se kako neke barabe
mogu sebi da daju za pravo da kažu
devo-jci da smrša, njima za ljubav, jedno
tri kilograma. Pa šta je to? Šta su oni do
prefiganih mesara koje žele da oblikuju
meso, a pri tome ne vide ili ne shvataju
da će njihove ruke biti zaprljane. Suviše
se olako shvata ova tema, suviše se
koristi za podsmevanje i jadne viceve.
Poremećaji u ishrani imaju najveću
stopu smrtnosti u odnosu na sve ostale
Argus Books Online Magazine #13
mentalne bolesti. Nadam se da će oni
koji ne znaju, shvatiti ove ljude
ozbiljnije. Pretposta-vljam da će se, i
nakon ove informacije, smejati oni koji
te poremećaje doživljavaju kao razlog
za smeh? Pre nego što se nasmejemo,
mislim da bi trebalo da razmislimo
čemu nazdravlja taj smeh?
Zašto čovek ima potrebu da nekad
otvori dušu i iznese iz sebe ono
najcrnje, što liči na mastilo mrtve lignje.
Valjda ne zato da bi kukao, već da bi se
borio i dokazao da vredi ići dalje, jer
ipak snaga i volja sve mogu da pobede.
Ponekad kad se desi nemili pad to vidim
kao jedan loš dan koji je zalutao među
sto sunčanih. To se dešava, tada Džejn i
ja tražimo reči da što pre rasteramo
oblake i potisnemo taj pakosni dan. Na
kraju, on prođe; oporavak kreće i nikad
neće stati, kada se odluči da se živi, da
se pobedi dželat. Porazi, odnosno tihi
okovi koji me podsete na slabosti i žele
da me bace u krug nekadašnjeg pakla,
vidim kao izazove i poziv da ih uništim.
Kolikogod da je moja patnja bila iscrpna
na svim njenim stenama se sakrio
dijamant, jedan retki dijamant kakvih
gotovo više i da nema. Moja podrška,
pogrešila bih kada bih rekla drugarica,
jer je danas takvih malo, a možda bih
pogrešila i kada bih je nazvala sestrom,
jer danas krv svoju krv izdaje zbog šake
interesa. Džejn je osoba koju možete
svaki dan videti u nekim filmovima, ali
retko sresti u životu, imala sam sreće da
mi tako divna osoba bude podrška.
Naravno, postoje još neki dijamanti u
mom životu, oni zauzimaju posebno
mesto u mojim mislima i zahvalna sam
što mi je njihova svetlucavost davala
snagu kada je najteže. Džejn je
drugačija, jer smo nosile isti bol.
Težnja ka predrasudama je brža od
reči, a nekad jača i od najjače pesnice, to
prokletstvo me je uvek tištilo.
18