Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Seite 18

borba uzima mnogo više energije nego najis-crpniji trening. Ne stidim se da govorim o onome što mnogi neće razumeti, ili će misliti da je budalaština, ali niste ni svesni koliko ljudi prođe pored vas, a zapravo lagano umire, a da vi to i ne vidite. Iako sam svesna da nikada neću do kraja dobiti ovu bitku, moram reći da sam imala sreće da kraj sebe imam retke dobre anđele i da nađem tlo koje mi je dalo volju za životom. Ljudi teže da sude, a i ne znaju o čemu je reč. Džejn se bori, kao i mnogi. Najteže bitke su nevidljive. Obično se neki dive telu, dok se meso duha rasapda. U najtežim momentima osećale smo da trulimo i da nam je krv boje uglja. Svi tako mnogo govore o duši, a imaju oči samo da vide spoljašnjost. Nema veće tuge od ljudske ograničenosti. Prvi put govorim o ovome. Mnogi će se iznenaditi, ali ja ovo ne govorim zbog Džejn i mene, već zbog onih koji ćute o ovome. Poremećaji u ishrani... Svaki je strašan na svoj način, načini od realnosti pakao onome ko mu robuje. Mojim vatrama koje čeznu da govore ne dam da utihnu, iz tog razloga sam i govorila o Bulimiji, u nadi da će se ljudi koji pate od bilo kog poremećaja u ishrani u našoj zemlji zabrinuti i ozbiljno shvatiti. Želim da se prekine mučni teror odvratnih slika i da se konačno pošalje savesna slika, koja će samim tim stvoriti zdravo telo. Pre svega želim da doktori i psiholozi ne odbacuju ove ljude kao otpad, već da im pruže stručnu pomoć, a ako ne znaju, neka ih upute u zemlju u kojoj će moći da se leče. Gnušam se kako neke barabe mogu sebi da daju za pravo da kažu devo-jci da smrša, njima za ljubav, jedno tri kilograma. Pa šta je to? Šta su oni do prefiganih mesara koje žele da oblikuju meso, a pri tome ne vide ili ne shvataju da će njihove ruke biti zaprljane. Suviše se olako shvata ova tema, suviše se koristi za podsmevanje i jadne viceve. Poremećaji u ishrani imaju najveću stopu smrtnosti u odnosu na sve ostale Argus Books Online Magazine #13 mentalne bolesti. Nadam se da će oni koji ne znaju, shvatiti ove ljude ozbiljnije. Pretposta-vljam da će se, i nakon ove informacije, smejati oni koji te poremećaje doživljavaju kao razlog za smeh? Pre nego što se nasmejemo, mislim da bi trebalo da razmislimo čemu nazdravlja taj smeh? Zašto čovek ima potrebu da nekad otvori dušu i iznese iz sebe ono najcrnje, što liči na mastilo mrtve lignje. Valjda ne zato da bi kukao, već da bi se borio i dokazao da vredi ići dalje, jer ipak snaga i volja sve mogu da pobede. Ponekad kad se desi nemili pad to vidim kao jedan loš dan koji je zalutao među sto sunčanih. To se dešava, tada Džejn i ja tražimo reči da što pre rasteramo oblake i potisnemo taj pakosni dan. Na kraju, on prođe; oporavak kreće i nikad neće stati, kada se odluči da se živi, da se pobedi dželat. Porazi, odnosno tihi okovi koji me podsete na slabosti i žele da me bace u krug nekadašnjeg pakla, vidim kao izazove i poziv da ih uništim. Kolikogod da je moja patnja bila iscrpna na svim njenim stenama se sakrio dijamant, jedan retki dijamant kakvih gotovo više i da nema. Moja podrška, pogrešila bih kada bih rekla drugarica, jer je danas takvih malo, a možda bih pogrešila i kada bih je nazvala sestrom, jer danas krv svoju krv izdaje zbog šake interesa. Džejn je osoba koju možete svaki dan videti u nekim filmovima, ali retko sresti u životu, imala sam sreće da mi tako divna osoba bude podrška. Naravno, postoje još neki dijamanti u mom životu, oni zauzimaju posebno mesto u mojim mislima i zahvalna sam što mi je njihova svetlucavost davala snagu kada je najteže. Džejn je drugačija, jer smo nosile isti bol. Težnja ka predrasudama je brža od reči, a nekad jača i od najjače pesnice, to prokletstvo me je uvek tištilo. 18