Slavica Milošević OBEĆALA MI JE DŽEJN
Slavica Milošević OBEĆALA MI JE DŽEJN
-Ako ti padneš, ja padam!-Ma daj, Džejn, zvučimo kao loša romantična scena patetičnog filma.-Ne, starno, ako ti padaš, ja padam.-Neka ti bude... Pitam život kako nas je spojio, jer ne znam da objasnim. Možda nas je spojilo vreme i ljudi koji nas nisu razumeli, ne znam. Uglavnom, našle smo se i pričale dugo o onome što nas je lagano ubijalo, dok su ljudi oko nas mislili da smo srećne. Dugi razgovori, pregršt suza, padova, uspona, motiva i ambisa.
-vKo smo mi da odlučimo kad je kraj, Džejn?
Razgovori su se vrteli u krug. Prestale smo da pričamo o našem problemu okolini. Ne vredi, nisu nas shvatili- i bolje što nisu. Ljudi imaju sluha za samo tragične reči: nesreća, smrtno opasno, neizlečivo i tako dalje.... Kad bismo rekle da nas ubija ono što je svakome svakodnevnica čak i uživancija, smejali bi se. Kroz besne misli mi protrčaše reči Čarlija Čaplina: „ Moj bol može biti razlog za nečiji smeh, ali moj smeh nikada ne sme biti razlog za nečiji bol“. Jako zuči, istina je gromka, mnogi je citiraju, ali je manjina poštuje. Bilo je onih koji su se smejali, bilo je onih kojima je posao bio da to shvate. ali nisu hteli, jer. Bože moj, to je glupost. Govorili su: „ Sve je u glavi“. Ma, stvarno? Ja sam mislila da je mozak smešten negde kod trtične kosti? Odustale smo od čežnje da nas shvate gluvi i da naše prokletstvo vide slepi. Pored tog životarenja zajedničko nam je to što studiramo psihologiju i to sasvim slučajno. Ipak, pronašle smo utehu na različite načine. Meni je najlepše bilo u Izraelu, najmanje sam imala vremena da patim i imala sam najviše volje da pobedim tihu neman. Ona je pronašla utehu u svojoj domovini, Irskoj. Lutala je, gubeći se u prirodnim lepotama
svoje zemlje, čitajući knjige, pomagajući drugima i na kraju, opet na ivici ponora, ponekad bismo se srele. Psihologija je divna nauka, ali svakako se ne slažem s njenim temeljima. Džejn i ja smo se razumele, samo smo shvatale veru drugačije. Mislimo da je nauka tu da pokaže savršenstvo koje je stvoreno od Boga, a ne da je ograničimo teorijom o majmunima. Smešno ili žalosno, biće da je žalosno. Protraćili smo ceo semestar, pričajući o majmunima. U trenutku kada sam se prepustila čarima puke psihologije, umalo da izgubim život i od tada sam rešila da sama ovladam svojim slabostima i ojačam ih onim u šta verujem da će mi pomoći. Tada je moj oporavak prkosio zakonima nauke, tada su se kolege čudile, doktori nisu imali odgovore, a ja sam bila srećna što su teorije o mom ponoru pale u vodu. Međutim, znala sam da se od toga čovek nikada ne može potpuno oporaviti, da će kad-tad tihi ubica doći i pokušati da me baci u začarani krug. Šest meseci bez padova je prosto bilo feno-menalno, šest meseci divnog vremena, divnih ljudi, šest meseci života. Pomislila sam: kako je divno biti živ, živeti, osećati se živo, osećati da srce kuca i ne plašiti se da će stati zbog manjka elektrolita. Život, konačno. Pronašla sam svoj lek, iako je bolest morala da me podseti da je ostavila svoje trnje pod jedva preživelu kožu. Dolazak kući značio je radost što ću videti meni drage ljude, ali i ponor. Slede komentari: „ Jel’ si se ti to udebljala?“ „ Trebalo bi malo da smršaš“. „ Divno izgledaš, a kako se hraniš?“ „ Šta jedeš? Mogla bi još pet kilograma da smršaš i bila bi savršena.“
Hrana, hrana, jelo, kilogrami, figura, telo, telo, hrana.... Pa dobro, da li ste vi normalni? Došlo mi je da, od besa, otvorim prekrivene rane. Jeste li vi normalni? Ograničili ste se na figure,
Argus Books Online Magazine # 13 16