Vatikan je ne samo sarađivao sa
nacistima tokom rata, ne samo da im je
putem svojih čuvenih “pacovskih
kanala“ nakon rata po-magao da
izbegnu pravdi i sakriju se po
katoličkim zemljama Lati-nske Amerike
već je i papu Pija XII proglasio za
“Prečasnog“ . Svakog sa minimalnim
osećajem za moral ovo bi moralo da
šokira. Međutim, čini se da crkvi ovo ni
na jedan način nije naškodilo. Šta-više,
prethodni papa, Benedikt XVI, bivši je
Hitlerov omladinac. U svetlu gore
iznetih činjenica, ne čudi ni malo što
ovaj biografski de-talj nije bio prepreka
njegovom usponu na presto Sv. Petra.
Ali ni to nije sve. Benedikt XVI, koga
katolici vernici drže za vrhunski
moralni autoritet, pre svog pontifikata
bio je na čelu vatikanske institucije
Sveta kongregacija za doktrinu vere
(bivša rimska Inkvizicija) čiji je zadatak
između ostalog bio da “reši“ slučajeve
seksualnog zlosta-vljanja dece od strane
katoličkih sveštenika. “Rešavanje“
slučajeva svelo se na njihovo temeljno
zataškavanje, vansudska poravnanja i
premeštanje sveštenika pedofila u nove
parohije. Ovakvom čoveku, bivšem
Hitelrovom omladincu i saučesniku u
hiljadama slučajeva seksualnog
zlostavljanja dece, vrhunskom
moralnom autoritetu za oko milijardu
vernika na svetu, roditelji su podizali
decu na blago-siljanje dok je u junu
2011. godine prolazio zagrebačkim
ulicama, obasipan cvećem i uzvicima
oduševljenja da bi na glavnom
gradskom trgu održao slovo, obratite
pažnju, o “smislu savesti.“ Dok je papa
na glavnom zagrebačkom trgu masama
zborio o smislu savesti italija-nska
policija je presrela telefonski razgovor
sveštenika Rikarda Sepije, papinog
bliskog saradnika na zataškavanju
slučajeva seksualnog zlostavljanja dece,
u kome jednom marokanskom dileru
Argus Books Online Magazine #13
droge traži da mu nabavi dečake za
seks.
Imajte u vidu da ne govorim o istoriji
crkve, o nečemu što se de-šavalo u
srednjem veku. Reč je o sadašnjoj crkvi i
njenim zvaničnici-ma. Moje pitanje je -
šta može da naškodi crkvi na čijem čelu
je bivši Hitlerov omladinac i dokazan
kriminalac, zaštitinik silovatelja dece?
Očigledno ništa. Ali će moje pisanje da
nanese štetu stvari za koju se zalažem.
Na ovu primedbu nadovezuje se
jedna podjednako dušebrižnička i skoro
jednako licemerna. Stilom kojim pišem,
a kome se prebacuje da je uvredljiv i
bezobrazan, dok je zapravo samo
neposredan i neeu-femistički, odbijam,
naime, čitaoce. Suštinski, ona izražava
bojazan da ih načinom na koji pišem,
zapravo, privlačim. I predstavlja još
jedan, suptilno maskiran, pokušaj
ućutkivanja.
Dosadio sam i bogu i narodu sa
svojim antireligijskim blogovima je
komentar za koji se uvek nađe neko da
njime proprati moje anti-teističke
članke. Jedna od divnih stvari u
slobodnim i demokratskim društvima je
ne samo mogućnost već i sloboda
izbora. Meni su, primera radi,
predosadne ekonomske analize.
Preskačem ih po novi-nama, okrenem
kanal na TV-u kada je o tome reč, na
internetu ne posećujem stranice koje se
bave ekonomijom. Nikad mi nije palo na
pamet da ostavim ovakav komentar.
Ovo je ućutkivanje u najotvore-nijem
obliku. Ako se izuzmu ubistva, pretnje i
zatvaranja. Meni je, pak, dozlogrdilo da
slušam o religijama, koje su do te mere
svepri-sutne da ih je nemoguće zaobići.
I govorim samo o prisutnosti ne i o
uticaju, s moje tačke gledišta uvek
pogubnom, koji imaju na naše ži-vote,
uključujući i nas ateista. Vernici su imali
više od milenijum i po na raspolaganju
da zastupaju i odbrane svoju stvar i
12