kuće Aranđela Lakića, video bi strašan prizor! Aleksa Lakić stoji pored vatre, izbezumljeno galami na dečaka ruku unazad za drvo privezanog, samo u gaćama, golog do pojasa i bosnogog, marame nagurane u usta! Iza njega sedi veza ¬ na devojka, duge crne kose, u beloj, prljavoj i iscepanoj haljini, zapušenih ustiju i razrogačenih očiju, koprca se, bezuspešno pokušavajući da se oslobodi vezova!
Ali, niko nije prolazio šumom, i niko nije video, jedino se iz daljine čuo demonski smeh neke žene, ili je to samo vetar, hučući kroz šumu učinio da to tako zvuči!
10.
Laki nije znao da li Ivana da izgrdi, zato što mu je pre par minuta oduzeo deset godina života, ili izljubi, zato što nije bio u pravu!
Dva telefonska razgovora u grču obavljena, bili su dovoljni da demantuju Ivana! Mile je u Urgentnom centru, u teškom stanju, ali živ!
Ivan je treptao očima, ne shvatajući. Još se i bunio: „ Kako je živ, kad je podleteo pod kamion?!“
Situacija se razjasnila. Saobraćajac koji je bio na li-cu mesta, pošto su teško povređenog Mila u besvesnom stanju ubacili u kola hitne pomoći, pronašao je u njegovom telefonu u imeniku Ivanov broj, koga je Mile upisao pod imenom Brat Moj!, i pozvao ga misleći da mu je stvarno brat, obavestio o ga o nesreći, i preporučio da sklo ¬ ni motocikl. Nije rekao da je Mile poginuo, ali je Ivan u panici to tako shvatio. Pozvavši broj sa koga je pozvan Ivan, Laki je saznao da je Mile živ, i odmah potom poz-vao broj Urgentnog centra, odakle su mu saopštili isto!
Pokupio je knjigu paroha Nikodija Stefanovića, tut-nuo je, otvo ¬ renu na strani do koje je stigao sa čitanjem, u Ivanove ruke. „ Čitaj odavde,“ reče. Ivan ga je gledao zabezeknuto. „ A imaš li vozačku dozvolu?,“ zapitao je Laki, videv-ši da se ovaj čudi odrpanoj knjižurini od pet kila. „ Jer ja moram da vozim, a ti čitaj odavde, i kad naiđeš da se pominje neko od Lakića, ili Simonovića, ili Vukadin Lu-ković, ti mi kaži! Idemo sad u Urgentni centar da vidimo kako je Mile!“
Izgurao je još uvek zabezeknutog Ivana iz kluba, zaključao i seo u auto parkiran na trotoaru. Ivan je još stajao pored kola. Laki mu je otvorio suvozačeva vrata, i pokazao mu rukom da uđe. „ Ništa ne razumem,“ promrmljao je ušavši.
„ Slušaj Ivane, znam da ništa ne razumeš, ali pot-rebna mi je tvoja pomoć. Molim te, nisam se šalio, stvarno moram da pročitam ovu knjigu, da nađem nešto što može pomoći Milu! Veruj mi na reč, a kasnije ću ti sve objasniti …“ rekao mu je Laki uključivši se u sao ¬ braćaj.
„ Kako si rekao, Lakići … i … i …?“ pitao je Ivan gle-dajući u otvorene stranice pred sobom.
„ Simonovići, Vukadin Luković,“ ponavljao je Laki. „ Naročito me obavesti ako se negde pomenu vizije Ale-kse Lakića po Vukadinu … Pročitao sam prvih dvesta strana, i nema ništa, mora da je negde na preostalih trista!“
Laki je usput obavio još nekoliko telefonskih raz-govora, saznao gde je motor i angažovao šlep službu da ga
Argus Books Online Magazine # 13 107